Fudbal: Čista igra, prljav biznis

Hipnotičke čarolije Lionela Mesija i mišićava gracioznost Kristijana Ronalda su nešto što vrijedi vidjeti.

Međutim, za ubijeđene internacionaliste poput našeg lista („Ekonomist“), prava ljepota ove igre leži u tome što seže gotovo svuda - od istoka do zapada, od sjevera do juga. Fudbal više od ijednog sporta uspijeva u globalizaciji. Gotovo polovina čovječanstva gledaće makar dio Svjetskog prvenstva u Brazilu.

Međutim, turnir počinje u sjenci oblaka veličine stadiona „Marakana“. Dokumenta do kojih je došao britanski „Sandej tajms“ navodno su otkrila tajne isplate koje su Kataru pomogle da dobije organizaciju Svjetskog prvenstva 2022. Ukoliko je to takmičenje namješteno, nije jedino.

Nažalost, fudbalski navijači su romantični nacionalisti, a ne logični ekonomisti - zato naš predlog ima manje šanse da prođe, nego što Engleska ima šansi da pobijedi u Brazilu

U izvještaju Fife navodi se da je utvrđeno da je nekoliko prijateljskih utakmica bilo namješteno uoči Svjetskog prvenstva 2010. I kao i obično, niko nije kažnjen.

Ovo samo nameće nova pitanja. Zašto bi, za ime svijeta, neko mislio da je dobra ideja održati Svjetsko prvenstvo usred arapskog ljeta? Zašto fudbal toliko zaostaje za drugim sportovima poput ragbija, kriketa i tenisa kada je riječ o upotrebi tehnologije za provjeru sudijskih odluka?

Dinosaurus Sep Blater

I zašto, za ime svijeta, najveću svjetsku igru vodi takva grupa mediokriteta, prvenstveno Sep Blater koji se na čelu Fife nalazi od 1998? U svakoj drugoj organizaciji, beskrajni finansijski skandali bi davno doveli do njegove smjene.

Osim toga, on djeluje beznadežno staromodno; od seksističkih opaski o ženama do prekidanja minuta ćutanja za Nelsona Mendelu nakon samo 11 sekundi, ovaj 78-godišnjak predstavlja neku vrstu dinosaurusa koji je iz korporativne sale za sastanke izašao 1970-ih. Nije baš ni ohrabrujuće to što pokušaje da se Blater spriječi da dobije peti mandat predvodi Mišel Platini, glavni evropski „fudbalokrata“ koji je nekada bio sjajan igrač sredine terena, ali je odigrao bijednu ulogu u podršci kandidaturi Katara.

Na popularizaciji fudbala još treba da se radi u Kini, Indiji i SAD: Prizor iz Kalkute

Mnogi ljubitelji fudbala su ravnodušni na sve ovo. Ono što je njima bitno je lijepa igra, a ne umorni, stari ljudi u odijelima koji je vode. A Fifin moralni temelj teško da je jedinstven. Međunarodni olimpijski komitet, na kraju krajeva, bio je suočen sa skandalom poput skučaja Katar nakon odluke o organizaciji Zimske olimpijade 2002. (mada se MOK mnogo više trudio da se „opere“). Prvi čovjek Formule 1, Berni Eklston optužen je za davanje mita u Njemačkoj, dok je vlasnik jednog kluba iz NBA lige doživotno udaljen iz takmičenja zbog rasističkih opaski.

Međutim, ljubitelji fudbala nisu u pravu kada misle da se za sve ovo ne plaća cijena. Prvo, korupcija i samozadovoljnost u vrhu otežavaju borbu protiv malverzacija na terenu. Ogromne količine novca sada se ulažu na klađenje na svaku utakmicu - možda i milijardu dolara po meču na Svjetskom prvenstvu. Pod spoljnim pritiskom da se sprovedu reforme, FIFA je nedavno dovela neke dobre ljude, među kojima i uglednog „cara etike“ Marka Pita. Ali ko će iz ekipe čije je zaštitno lice gospodin Blater slušati predavanja o reformama?

Kad se postane domaćin, korupcija tek počinje

Drugo, krupna korupcija nije bez žrtava; niti se ona završava kada se odabere zemlja domaćin. Za režime obavijene tajnovitošću - kakvi i podmićuju fudbalske zvaničnike - jedan veliki sportski događaj takođe predstavlja šansu da se pronevjeri državni novac, na primjer dodjeljujući unosne ugovore svojim prijateljima i partnerima. Rizikuje se da turnir koji bi trebalo da bude nacionalna proslava postane festival korupcije.

I na kraju, fudbal nije toliko globalan sport koliko bi mogao biti. Ova igra nije uspjela da osvoji tri najveće zemlje: Kinu, Indiju i Ameriku. U SAD se fudbal igra, ali se ne gleda. U Kini i Indiji je obrnut slučaj.

U Fifinu odbranu, uzdržanost ove tri zemlje dobrim dijelom potiče i iz njihove istorije i kulture, kao i popularnosti drugih sportova, naročito kriketa u Indiji. Međutim, fudbal polako osvaja teren: u SAD prva generacija roditelja koja je odrasla uz ovu igru, sada to prenosi na svoju djecu. No, to samo ističe ludost Fifine odluke da organizaciju Mundijala dodijeli Kataru, a ne Americi. A neugodan miris iz Fifinog sjedišta u Švajcarskoj teško da će oduševiti mlade navijače u Kini site korupcije i namještanja utakmica u sopstvenim fudbalskim ligama.

FIFA nema nadređenih

Bilo bi dobro osloboditi se gospodina Blatera, ali to ne bi riješilo Fifin strukturni problem. Iako je zakonski inkorporirana kao švajcarska neprofitna organizacija, FIFA nema nadređenih. Oni kojima bi mogla da odgovara, poput nacionalnih ili regionalnih fudbalskih organizacija, zavise od njenih para. Visoke barijere za ulazak smanjuju vjerovatnoću da će se uskoro pojaviti neki rival, tako da FIFA ima prirodni monopol nad međunarodnim fudbalom. A entitet kao što je ona treba da se reguliše.

Ipak, moglo se uraditi više. Švajcarska mora da zahtijeva ukidanje povlaštenog poreskog statusa Fife. Sponzori takođe treba da postave pitanje korupcije i da insistiraju na novim tehnologijama: za početak, na momentalnom video snimku svakog penala i gola.

Najteži dio slagalice je proces odabira domaćina. Jedna opcija bi bila da se Svjetsko prvenstvo dodijeli jednoj zemlji i da se tu ostavi; ali bi onda reprezentacija zemlje domaćina imala veliku prednost, a takmičenje takođe ima koristi od pomjeranja kroz različite vremenske zone.

Ekonomski racionalna opcija bila bi da se ovogodišnjem pobjedniku i svakom narednom šampionu da mogućnost ili da organizuje turnir za osam godina ili da to pravo ustupi kandidatu koji najviše ponudi. To bi išlo u prilog fudbalski silama. Međutim, kako većina njih već ima stadione, bilo bi manje rasipanja - a i motiv za pobjedu bi bio veći.

Nažalost, fudbalski navijači su romantični nacionalisti, a ne logični ekonomisti - zato naš predlog ima manje šanse da prođe, nego što Engleska ima šansi da pobijedi u Brazilu. Jedan mali korak ka zdravom razumu bio bi da se formalno rotira takmičenje i da, recimo, ide iz Evrope u Afriku, odatle u Aziju, pa onda u Ameriku, što bi makar prekinulo interkontinentalnu korupciju. Ali od ovoga će se malo šta desiti ukoliko se ne dese promjene u vrhu u Cirihu.

(Prevela: Danka Vraneš Redžić)

Galerija

( The Economist )