Fransisko Azevedo: Pisanje je igra, ali i čista misterija

Fransisko Azevedo je savremeni brazilski pjesnik, dramski pisac, scenarista i diplomata. Njegov prvi roman “Palmin Pirinač” (izdavač Čarobna knjiga) je porodična saga o tri generacije portugalskih imigranata u Brazilu. Za ART Vijesti Azevedo je govorio iz Brazila, gdje je njegov roman doživio veliki uspjeh.

- “Palmin pirinač” je bio zamišljen za pozorište - kaže Azevedo - Godine 1997, moj prijatelj glumac i izvrstan kuvar me je zamolio da napišem dramu u kojoj bi on mogao da pripremi jelo i da ga posluži publici. Napisao sam je, njemu se dopala priča, ali troškovi produkcije su bili vrlo visoki, pa predstava nikada nije postavljena. Nakon gotovo deset godina držanja u datotekama, odlučio sam da razvijem sadržaj i da ga pretvorim u moj prvi roman. Prvo, bilo je potrebno da dramu prilagodim kako bi bila dio romana. Većina dijaloga je postala indirektni govor uz potrebne izmjene zamjenica, glagolskih vremena. Drugo, bilo je potrebno stvoriti naratora, a zatim odlučiti da li će on biti jedan od likova, koji priča priču u prvom licu. Treće, morao sam da pronađem novu dramsku strukturu kako bi se originalnoj sagi omogućilo dodavanje novih zapleta i još dvije generacije. I dalje, da bi tekst dobio na živosti i brzini, odlučio sam napisati roman u sadašnjem vremenu i sa kratkim rečenicama.

Možete li objasniti simboliku naslova “Palmin pirinač”?

- Ovdje, u Brazilu, pirinač znači plodnost, sreću, blagostanje, obilje. Pirinač bačen na patrijarha porodice i njegovu suprugu na dan vjenčanja je nit koja povezuje priču. On je “zasađen u zemlju, pao sa neba, i skupljen iz kamena”. On je došao u Brazil iz daleka, brodom sa Palmom, Marija Romanom i Žozeom Kustodiom, sa troje mladih, optimističnih ljudi ispunjenim snovima. Pirinač se ne kvari. Tokom generacija, on je sastojak tuča, argumenata i sporova. Takođe sastojak ljubavi, prijateljstva i oproštaja, razdvajanja i emocionalnih susreta. Uprkos svim rivalstvima, drži porodicu na okupu. Na kraju, ovaj simbolični pirinač nas dovodi do zaključka da je porodica, u stvari, teško jelo za pripremanje i da se sreća mora kuvati strpljivo, iz dana u dan.

“Palmin pirinač” je roman o tri generacije Portugalaca koji su emigrirali u Brazil u 20. vijeku. Danas, kada je pojedinac u centru pažnje, vi slavite porodicu i tradicionalne vrijednosti.

- Uvijek sam se zanimao za porodične stvari. U našim porodicama smo prvi put saznali o našim mogućnostima i ograničenjima. Proces učenja je bolan, ali je bitan i neizbježan. Isto je i sa našim Ljudskim Rodom. Bez obzira na svo nasilje još uvijek ga vidimo svuda na ovoj planeti, bez obzira na sve nesporazume i sukobe koji prelaze iz jedne generacije na drugu, ja vjerujem da se naš ljudski rod poboljšava, uči o svojim mogućnostima i ograničenjima.

Mi stalno radimo na našoj moći da savladamo prepreke i teškoće. Zato sam ja posvetio roman “Onima koji su već otišli, onima koji su danas ovdje, i onima koji tek dolaze. Mi smo porodica, svi mi”. Nijesu važni naši različiti jezici, religije, kulture, uvjerenja, nacionalnosti, svi smo zajedno u ovoj magičnoj avanturi, odgovorni smo za sebe i za naša zajednička putovanja.

Moramo nastaviti da se borimo zajedno za bolji život, učeći jedni od drugih, poštujući različitosti i individualnosti, kao prava porodica. Svijet je naš dom. Moramo se dobro pobrinuti za to. Priznajem: ja sam optimista. Da, ja slavim porodicu strictosensu (biološka ili usvojena porodica) i latosensu (ljudski rod), jer sam zahvalan ne samo mojim precima, već i onima koji su živjeli na ovoj planeti prije nego što sam se rodio i čak ako su pravili greške, ostavili su mi vrlo dobre lekcije. Iz njihovih ruku, besplatno, dobio sam nauku i umjetnost u svim oblicima! Zar to nije sjajno?

Međutim, ja sam otvoren za nove ideje i otvoren za promjene. Život je kretanje. Odjednom, nismo više unuci. Mi smo babe i djedovi. Dakle, kao naši prethodnici, moramo se usuditi i pokrenuti rizik da Zemlju učinimo boljim mjestom. Ovdje u Brazilu, mi smo otvoreni za različite kulture. Mi smo ljubazni sa strancima. U isto vrijeme, mi smo veoma vezani za naše porodice. Porodica je osnov našeg obrazovanja. U najtežim trenucima, uvijek smo računali na porodicu da nas pomogne i podrži. To je razlog zašto sam primio toliko divnih pisama od brazilskih čitalaca. Oni su dirnuti likovima i načinom kako sam ispričao priču njihovih porodica!

Jedna od tema vašeg romana je i brak i njegove metamorfoze tokom jednog vijeka. Iz romana vidimo da je brak pratio razvoj društva i prilagođavao se promjenama. Pa, da li je zaista tako?

- Moramo uzeti u obzir da je, šezdesetih godina, većina ljudi vjerovala da porodice kao institucija treba da nestanu. Duboke promjene u našem društvu su ukazivale na taj pravac. Međutim, sada na početku 21. vijeka, porodica se pokazuje kao jedna od najmoćnijih i najpouzdanijih institucija. Zašto? Zato što je znala kako da se prilagodi društvenim promjenama. Naravno, taj porodični model koji smo imali u Brazilu i u zapadnim zemljama, prije šezdesetih, više ne postoji. Danas smo otvoreniji za brakove između različitih religija, rasa i društvenih klasa i između ljudi istog pola. Naravno, tu i tamo, možemo vidjeti konzervativne grupe koje odbijaju da prihvate ove promjene. Ipak, vjerujem da su manjina. Pogledajte da čak i katolička crkva, sa Franjom, otvorenim papom, počinje da se ponaša bez predrasuda po ovim pitanjima.

Koja je istorijska pozadina ovog romana?

- Priča počinje 1908, kada se Žoze Kustodio ženi sa Marijom Romanom u Vijanja do Kastelo, malom selu u sjevernoj Portugaliji, a Palma im daje pirinač kao svadbeni poklon. Godine 1909. njih troje putuju u Brazil. Oni su napustili svoje pokrajine i svoju zemlju u potrazi za boljim životom. To je sve što žele: rad i nadu za bolje dane. Ljudi govore o Brazilu, zemlji mogućnosti koja čeka svakog ko god je spreman da zasuče rukave. Tamo su oni naporno radili i stekli sve što su mogli. I tako su živjeli u glavnom gradu. Ubrzo nakon toga, rizikovali su i otišli u unutrašnjost, gdje su bile prosperitetne plantaže kafe. Njihovo kockanje se isplatilo. Žoze Kustodio je sam uspio u poslu. Od tada, različiti istorijski događaji su prirodno uticali na sudbinu njegove djece i unučadi. Godine 2008. kada se priča završava, Brazil i Portugalija su suočeni sa dubokim političkim i ekonomskim promjenama. To je novi svijet za potomke Žozea Kustodia.

Koliko je ova vaša knjiga priča o identitetu?

- Postoji izreka, koja kaže: “Svaka biografija je fikcija i svaka fikcija je biografija”. Apsolutno se slažem sa tim i priznajem da postoji mnogo ličnih iskustava u svakom romanu koji pišem. Moji likovi su dio mene (ja sam ih stvorio!) i dio ljudi koje znam (rođaci, prijatelji, poznanici).

Stoga, su moje priče uvijek o identitetu. U “Palminom pirinču”, čak i neki razgovori su stvarni. U poglavlju “Krajnosti” na primjer, dijalog između tetke Palme i Antonija o krajnosti života i predivnom izlasku sunca koji je vidio, je isti kakav sam ja doživio sa mojom bakom kad sam bio radikalan i strastveni tinejdžer.

U Vašem romanu postoji suptilni misticizam. Čitaoci vaš stil pisanja porede sa Izabel Aljende.

- Da, postoji misticizam u mom romanu u smislu da okviru mojih skromnih granica, imam instinktivno, racionalno i emocionalno razumijevanje svemira. Drugim riječima, trudim se da živim u harmoniji sa mojom životinjskom, ljudskom i duhovnom stranom. Uvijek obraćam pažnju na znakove, jer vjerujem u druge nivoe postojanja, vjerujem u nepoznate sile koje djeluju između neba i zemlje. Osjećam ih. Kad pišem koristim moju intuiciju, inteligenciju i osjećanja. To je sve. Ko može definisati inspiraciju? Ona neočekivano dolazi i napušta nas i van je naše kontrole. Čista misterija. Svaki umjetnik to prepoznaje.

Čast mi je da se moje pisanje poredi sa rafiniranim i delikatnim stilom Izabel Aljende. Moj čitaoci će takođe primijetiti da čak u prozi imam poetski stil - ili lirsko pisanje, kako vam je draže. Pisanje je igra. Volim izazov: u potrazi za najboljim stihom ili rimom, ritmom rečenice. Ravnoteža između forme i sadržaja je bitna da privuče pažnju čitalaca, da ih ubaci u priču. Ja sam se uvijek igrao sa riječima, njihovim zvucima, njihovim dvostrukim značenjem. Zato nikada nijesam ni pomišljao da ću jednog dana biti objavljen u inostranstvu.

"Čast mi je da se moje pisanje poredi sa rafiniranim i delikatnim stilom Izabel Aljende"

Osim toga, roman ima mnogo brazilskih izraza i izreka. Da budem iskren, zaista je veliko iznenađenje da je knjiga prevedena na toliko jezika, da dobijam pisma puna oduševljenja i komentare iz SAD, Francuske, Njemačke, Španije, Italije, Švedske, Holandije, Srbije. Ko to može objasniti? Život je pun magije, kao što vidite. To nas uvijek iznenadi na jedan ili drugi način. Zato me misterija fascinira i nadahnjuje.

Vi ste scenarista, dramski pisac, bivši diplomata. Otkrijte nam taj dio vaše ličnosti?

- Bio sam vrlo radoznalo dijete, a u isto vrijeme uvijek sam imao potrebu da pišem. U školi sam volio da se bavim istraživanjima u kojima je traženo od mene da pišem stranice i stranice o različitim stvarima: geografiji, istoriji, prirodnim naukama... Zatim sam na fakultetu imao priliku da pišem o sociologiji, filozofiji, pravu i političkim temama. Počeo sam da pišem pjesme i kratke priče kada sam bio tinejdžer.

Prvu književnu nagradu dobio sam sa 16 godina. Kao što sam rekao, pisanje je uvijek bilo važno za mene. Biti diplomata je zaista vrlo važno iskustvo, lično i profesionalno. Međutim, moja neizlječiva radoznalost me je dovela do druge vrste života. Kada sam ostavio Ministarstvo spoljnjih poslova - mrzio sam njegov birokratski dio - mogao sam u potpunosti da se posvetim onome što je zaista važno za mene: mojoj porodici, jednostavnom životu i pisanju fikcije. Kao scenarista i dramski pisac naučio sam potrebne discipline da uravnotežim svoju kreativnost sa troškovima i ograničenjima produkcije.

U obje aktivnosti sam takođe otkrio moj ukus za dijaloge. Dakle, kad sam konačno stigao do trenutka pisanja mog prvog romana, mogao sam da iskoristim sva ova prethodna iskustva.

( Vujica Ognjenović )