Edukacijom do prosperiteta i demokratije

Ekonomski prosperitet i demokratija su uzročno posljedično povezani. Kao “kokoška i jaje” - dilema je šta je starije. Bez ekonomskog prosperiteta nema demokratije, jer ekonomski prosperitet vodi smanjenju socijalne nejednakosti, čime se otvara prostor ekonomskoj, društvenoj i duhovnoj slobodi.

S druge strane, demokratija vodi većem prosperitetu, jer čovjek može biti ekonomski slobodan, ali ako nije društveno i duhovno slobodan, čemu teži suštinska demokratija, neće osjetiti sve korisnosti slobode.

Sloboda je potrebna, ali nije dovoljna. Sloboda je svakako preduslov demokratije, ali ne mora njoj nužno da vodi, ako društvo nije dovoljno ekonomski prosperiralo. Ako uzmemo teoriju čuvenog psihologa Abrahama Maslova, vidjećemo da je istinsko samoostvarenje, koje mogu postići samo suštinski slobodni ljudi, na vrhu njegove piramide potreba. Potrebno je na početku imati dovoljno da se zadovolje fiziološke, bezbjednosne, statusne i pripadajuće potrebe, prije nego što osjetimo pravu slobodu-osjećaj samosvijesti i samoostvarenja.

“Najteže je pobijediti sam sebe”, rekao bi naš narod, i u ovom tradicionalnom stavu možemo naći jasnu paralelu sa pomenutom piramidom svjetskog psihologa, koji je najveći dio svog profesionalnog života podario Univerzitetu Brandeis u Americi. No, kakva je uloga edukacije u povećanju ekonomskog prosperiteta sa aspekta piramide potreba?

Bez edukacije, posebno one univerzitetske, tj. visokoškolske, nema prosperiteta. Prvo, osnovne fiziološke potrebe danas se zadovoljavaju upotrebom vrhunske poljoprivredne i prehrambene nauke, kojoj je cilj maksimalnom efikasnošću doći do sve više dobara, kako bi što više gladnih i žednih usta nahranili i napojili. Činjenica je da u savremenojživotnoj sredini, to često ide protiv interesa planete, ali ona očigledno, zna da se “brani i sveti”, kako kaže popularni sarajevski bend “Letu štuke”. Drugo, potrebe sigurnosti danas zahtijevaju savremena znanja o osiguranjima svih tipova (životno, zdravstveno, imovinsko, putničko, itd.), upotrebu vrhunskih sistema zaštite, a sve je to nemoguće bez edukacije.

Potrebe za pripadanjem, takodje su izraženije ako više naučimo o sopstvenoj tradiciji, porodici, kulturi, okruženju. Potrebe za poštovanjem, statusom i samopoštovanjem grade se većim stepenom formalnog obrazovanja, a mogućnosti sukoba umanjuju se ako razgovaramo sa visoko obrazovanim ljudima. I na kraju, samoostvarenim ljudima edukacija je “klica” razvoja, jer vrhunskim obrazovanjem dolazimo do: suštinske spoznaje realnosti, prihvatanja sebe i drugih, mogućnosti da rješavamo probleme, shvatanja značaja individualnosti i privatnosti, instrumenata kako da se borimo protiv palanačke primitivnosti i socijalne amnezije, razvoja dubokih veza sa istinskim prijateljima, potrebe da pomažemo neznancima, potrebe za stvaralaštvom, uvažavanju i utilizaciji različitosti i konačno potrebi za demokratijom. Ako posmatramo sve zrele demokratije, vidjećemo da je svaka nacija svoj prosperitet upravo bazirala na ovim elementima, a srž je upravo bila na edukaciji. Zato su čuveni svjetski univerziteti shvatani kao kruna privatnog preduzetništva, jer se njihov razvoj nije smio prepustiti ovoj ili onoj političkoj grupaciji ograničenog životnog vijeka.

Neko može da postavi pitanje, a šta sa trenutno nezaposlenim visokoškolcima? U demokratijama u kojim se prosperitet gradi na principu “ne daruj mi ribu, nauči me da pecam”, problem se ne rješava smanjenjem visokoškolaca, već podršci njihovih projekata sa najvećeg nivoa u državi i povećanjem kvaliteta njihovih studija kako bi naučili da riješavaju sopstvene probleme, a ne da bivaju zaslijepljeni bilo čijim “poklonima” ili zaludnim obećanjima.

( Dr Nikola Perović )