Predio u kome još žive priče o nekadašnjem stanovništvu

U Riječkoj nahiji još postoje ostaci starog “mletačkog” druma, koji se uspinjao od Karuča uz Rvaše. Jedan njegov važan krak uspinjao se preko Peleša i Zagore ka Đalcima i dalje uz Sokolske krše ka Orašanima.

Ali, od tada je prošlo pet vjekova. U međuvremenu je došlo do drugačije teritorijalne organizacije, kao i formiranja novih naselja. Donji Peleši su u turskom defteru 1521. bili upisani kao zasebno selo, da bi tokom 18. vijeka postali samo zaselak novoformirane Dobrske Župe. Jedan njihov dio je tada pripao susjednim Meterizima.

Panorama

Pored toga, u našem vremenu došlo je i do izmjene saobraćajnih pravaca. Današnji lokalni put ka Sokolskim kršima ne ide trasom starog druma (preko Peleša i Zagore) već je izgrađen u blizini, u podnožju brdskog lanca, koji čine Pržnik, Tmor, Ostra glavica, Bautina i Vodnik. Ova cesta se odvaja od magistrale u Meterizima i odatle vijuga kamenitim stranama, ka Sokolskim kršima, u dužini od sedam-osam kilometara. Sa nje se Dobrska Župa vidi kao na dlanu. Vidi se i Crkvina u Donjim Pelešima na kojoj se nalaze ostaci crkve sa zidanim stubovima pred ulazom, građene u doba Stefanice Crnojevića.

Središnji prostor na Todorovoj glavici u Đalcima

Lijep je pogled i na Motovilo i Velju goru u pozadini, kao i na Carev laz u podnožju Vranja, odakle magistrala zamiče ka Podgorici. Sa visine meteriškog zaseoka Vlainje se jasno može vidjeti kako je taj župni ambijent široko otvoren prema jezeru i uticaju blage klime. Trebalo bi vidjeti kamelije i breskve koje Vasko Jovićević gaji u svojoj bašti u Donjim Pelešima. Da bi se načinio rajski vrt potrebno je samo malo dobre volje, znanja i vještine.

Češljari

Kad se prođe Ostra glavica otvara se pogled na Češljare. Stajem i fotografišem. Iskustvo me naučilo da ne odlažem stvari, jer se ili promijeni ugao sunčevih zraka ili se naoblači. Ili prosto krenem nazad drugim putem.

Selo se proteže podnožjem Bautine. Na jednoj glavici ispred centralnog naselja stoji crkva sa grobljem. Po stranama udoline nižu se lastve. Zemlja je oteta od krša gdje god je to bilo moguće. Andrija Jovićević bilježi da su se, nakon što je (oko 1750.) ovaj prostor pripao Ceklinjanima, ovdje prvo naselili Vučetići koji su dotad “živjeli u Riječanima gdje se i danas zove po njima Češljarski brijeg”. “Iz Riječana su se preselili u današnje Češljare koji su se tako po njima nazvali” (“Riječka nahija”, 230).

Draškovo Kopito

Sa druge strane glavice se nalazi češljarski zaselak Draškovo Kopito od koga se prema obližnjim Gornjim Pelešima, u istoj ravni, prostiru lijepi vinogradi i livade sa kamenitim grozdovima. Jovićević 1911. kaže za Draškovo Kopito da je nastalo na selištu (isto, 207). Tu sam sa Gojkom Vujovićem obišao drevno groblje koje se od velike starosti potpuno stopilo sa okolinom. Izgleda da je prije četiri-pet vjekova Draškovo Kopito sa Gornjim Pelešima činilo seosku cjelinu (“Riječka nahija”, 208).

Kameni tumul na ulasku u Đalce

Ka Đalcima

Nastavljam ka Đalcima vijugavim putem između dolova i kamenitih brežuljaka. Sa lijeve strane stoji kućište, malo dalje stara kuća sa stogom sijena i guvnom. Prolazim još nekoliko stotina metara. Iza krivine se otvara blaga i prostrana kosina u podnožju Vodnika. Tu počinju Đalci. Ispred njih je raskršće. Stotinak metara s desna, na omanjem brijegu leži zbijeno naselje.

To je prvi dio Gornjih Đalaca na Todorovoj Glavici (ili Đalačkoj Glavici kako je zove A. Jovićević). Drugi dio sela, takođe zbijenog tipa, je 600 metara dalje prema Sokolskim kršima, na Ostroj Glavici, na nešto manjoj visini. Skrećem ka Todorovoj Glavici i stajem na ulazu u naselje. Većina kuća je još uvijek od kamena. Nema modernih građevina koje bi narušile sklad tradicionalne arhitekture. Pravi nedirnuti biser, nekontaminiran novogradnjom. Nema betonskih fasada, sa tragovima izlivanja, ni betonskih stubova sa metalnim ogradama. Samo kamen u hiljadu obličja. Kamenice, izdubljena korita, izdubljene “posude” u stijeni, voltovi, izlizani pločnici i stepeništa, i njegovo veličanstvo - guvno.

Guvno na Todorovoj glavici u Đalcima

Arija

Ulazim i srijećem Milana i Janka Pejoviće. Odmah se pojavljuje i Mito Pejović. Nailazim na “bracki doček” što bi rekao Maksim Šobajić. Đe ste, kako ste. Kroz upoznavanje spontano odlazimo do guvna koje gleda na Plaćenov lug - prostranu koritastu “valu” koja se širi ka sjeveru i zapadu. Odatle je potpuno otvoren pogled ka Štitarima, Orasima, Ćepetićima i Relezi i Komanskom Brdu.

Zagora se tek nazire jer je zaklanjaju Sinjački krši. Guvno očito nije tu načinjeno samo iz ekonomskih razloga već i zbog počinka i panoramskog meditiranja. Arija, drugim riječima. Nije dakle napravljeno na strani gdje nema pogleda, nego baš tamo đe je najotvorenije, prema prostornoj dubini, koju naglašavaju udaljena uzvišenja.

Tamne stijene

Posmatram pažljivo krajolik da ne bih što propustio. Do Sinjačkih krša ima oko dva kilometra. Lijepo se vidi razlika u njihovoj tamnijoj nijansi u odnosu na okolna brda. Na ovaj magmatski “crni krš” naišao sam na mnogim mjestima u okolini. Vraćam se s Mitom ka popločanom prostoru u sredini sela. Dvije obližnje kuće su potpuno napuštene. Na njima ima kamenih blokova čija veličina izaziva nedoumicu.

Nastavljamo iza ugla ka velikoj kući sa voltom, koja je djelo majstora “Novljana”. Kuće se skoro dodiruju. Među nekima je razmak uži od metra. Naselje je zapravo organizovano kao utvrđeno selo sa malenim popločanim trgom u središtu. Kroz razgovor se dotičemo i crkve koju na obližnjem brijegu, potpuno sam, gradi Danilo Pejović. Konačno, odlazimo do Mitove kuće, odakle je prekrasan pogled na Ostru Glavicu sa Sokolskim kršima u pozadini. Prizor za odmor i uživanje.

Ostra Glavica

Ostajem tu neko vrijeme u ugodnom razgovoru, a onda Mito naziva Milorada Pejovića na Ostroj Glavici da me sačeka. Pozdravljamo se pa se spuštam ka tom dijelu, gdje na brijegu stoji nekoliko zbijenih kuća. Još jedna “utvrda” ali bez “trga” u sredini. Milorad se pojavljuje iz kuće pokrivene kamenim pločama, što je bio uobičajeni prizor u okolini do prije tri-četiri decenije.

A što stojiš tu?! Ajde, naprijed! Upoznajemo se i odmah započinjemo priču o seoskoj starini. Kažem mu da bih htio da obiđemo Donje Đalce, pa ubrzo krećemo niz stranu ka središtu Plaćenovog luga. Spuštamo se nekoliko stotina metara širokim makadamskim putem koji je probijen nedavno.

Iseljenici

Jovićević je prije jednog vijeka zabilježio da su se preci Pejovića doselili u Đalce sredinom 18. vijeka sa Prediša u Bjelicama. U Donjim Đalcima su zatekli “nekakve Đurkodolce” koji su se potom iselili u Srbiju. Na prostoru Đalaca živjeli su i Rogošići i Kukuljičići koji su se kasnije iselili za Podgoricu i Spuž. Sačuvana je i priča o izvjesnom Đeki Arbanasu koji je živio pod obližnjim Lunjevim brdom, gdje se nalazi i Đekino kućište.

Bezimeno selo

“Predanje seosko kaže da je Đačanima bio u staro doba knezom neki Vukman Đalac”, bilježi Jovićević (Riječka nahija”, 156). Đalci su po svoj prilici ono “bezimeno” naselje sa 19 kuća koje se 1521. godine pominje u turskom haračkom defteru nakon Pipera i Peleša, a prije Zagore. Tako misli i Pavle Radusinović (“Naselja Stare Crne Gore”, Beograd, 1985). Sa tim je u saglasju i podatak Marijana Bolice da je u Đalcima 1614. bilo 17 kuća sa 36 vojnika pod komandom Vula Boretina. Pomalo je neobično što je u 16. i 17. vijeku ovdje bilo skoro duplo više kuća nego početkom prošlog, kada je Jovićević zabilježio deset domova Pejovića.

Od davnina

“U Đalcima je bilo naselja od davnijeh davnina. Priroda je zemljišta vrlo podesna za stanovanje te ovo mjesto nije moglo biti pusto”, kaže dalje Jovićević (“Riječka nahija”, 207). “Staro je selo imalo ove krajeve: Gornji i Donji Đalci, Rastovi, Arbanaški Do, Bjelikuće i Dvogrlica. Krajevi su bili prilično daleko jedan od drugog. Govori se da su u Dvogrlici živjeli Žuđeli...” (isto, 168).

Jovićevićev zaključak o naseljenosti je na mjestu, jer upravo je kroz Đalce prolazio stari kaldrmisani put koji je dolazio od Karuča. Kamena praistorijska gomila na ulazu u selo ubjedljivo svjedoči da je ovaj prostor naseljen još od bronzanog doba. Kao i šira okolina.

Staro stanovništvo

Staro đalačko stanovništvo se raselilo tokom 17. i 18. vijeka. Na osnovu Boličinih podataka iz 1614. godine, može se zaključiti da su tada prilike u selu još bile stabilne. Istorijski kovitlac je naišao u nastupajućim decenijama. Valjda negdje od sredine 17. vijeka. Već smo pomenuli predanje o zlom sjevernom vjetru i nerodnim godinama negdje oko 1650, kao i turske pohode od 1692. do 1714.

Zabilježeno je i da se (najvjerovatnije) 1688. na Vodniku više Đalaca dogodila bitka između “Turaka i hajduka”. Sve je to postepeno dovelo do raseljavanja. Baš kao što se dogodilo i sa drugim selima u okolini. Izgleda da je najmanje demografskih “potresa” bilo u Relezi, udaljenoj oko 2-3 kilometra, na drugoj strani “vale”. U najstarijoj bilješci o ovom kraju iz 1887. učitelj Vidak Pejović kaže da “stanovnici koji od najdalje žive u ovoj nahiji jesu Stanisalići, Reležani, Milonjići i drugi, a mnogi su se iselili u razne krajeve” (“Đeografija i istorija Lješanske nahije”, Listak “Glas Crnogorca” od 14.6.1887.)

Mikovići?

Jovićević bilježi 1911. da o imenu Đalaca “niko ne zna ništa pričati” (“Riječka nahija”, 155). Ali odmah nakon toga, iz predanja o knezu Vukmanu Đalcu, zaključuje “da je Đalac bilo prezime seljana koji su svoje ime prenijeli i na selo kao što to često biva” (isto, 156). Ovo je moguće jer ih upravo u tom obliku (“Jalaz” - Đalac) bilježi Marijan Bolica 1614.

Začudo, Jovićeviću je promaklo da prezime Đalac i danas postoji u Crmnici, u Orahovu, u zaseoku Mikovićima. Dakle, u istom obliku u kojem se pamti i prezime ili nadimak (Vukman Đalac) nekadašnjeg kneza. Što teško može biti slučajnost. Ali, začudo, dokumenti i narodno predanje ne dovode u bilo kakvu vezu stare Đalce sa Đalcima u Orahovu. Štaviše, crmnički Đalci su veoma staro bratstvo i svoje porijeklo vezuju za drevnu zetsku vlastelu Mikoviće, o kojima govori i crmničko narodno predanje. Najstariji podatak o Mikovićima nalazimo u povelji kralja Milutina iz 1296. u kojoj se u selu Orahovu pominje i “ime Mikoviti”, pri čemu nije najjasnije da li se misli na bratstvo ili zaselak. Rade Turov Plamenac pominje Mikoviće u priči o vidarima Iličkovićima iz Gornjih Brčela.

“Ova porodica Iličkovića, ona se doselila u Brčeli iz Paštrovića od porodice Medigovića ... Porodica Medigovića u Paštroviće ima jako svoje bratstvo, Gregoviće, Androviće, Popoviće i Davidoviće. Ovo pleme, ono je od vlastelinske stare crmničke porodice Mikovića, po kojoj se i sad njeno staro mjesto zove na ono svoje staro ime Mikovići. Nije mi poznat uzrok koi je prinudio Mikoviće da se presele iz Crmnice izviše Vira u Paštroviće...” (Memoari, CID, Podgorica, 1997, str. 655).

(Šesnaesti nastavak u narednom neđeljnom broju)

( Slobodan Čukić )