Ministarski akcenat

Sve je počelo onog dana kad se zakleo predsjednik Filip Vujanović. On je za govornicom u parlamentu rekao da će obavljati dužnosti u skladu sa zakonom, a svoju zakletvu je završio rekavši: „Tako mi Bog pomog'o“.

Većina se čudila kako to da petlići komunističke partije, sad već zastupajući socijalističku partiju, postaju odjedanput religiozni. I za to postoji objašnjenje. U Crnoj Gori kad neko ugrabi vlast iznad njega je samo Bog. Zemaljski narod je nebitan. Budimo srećni jer smo zemlja za primjer, imamo čak i kloniranog premijera, čelnika demokratske i socijalističke partije koji nije prisustvovao otvaranju hrama, ali je tamo stalno prisutan. Čudo!

Međutim, čini mi se da je ključ naše situacije u onom slovu što je predsjednik progutao. Izostavio je prvo slovo azbuke i abecede, progutao je A. Naravno, pritom je otegao slovo o.

Kao da su tog dana vrata parlamenta postala obična „struga“, vrata tora. Moram biti korektan, nisu (svi) poslanici u našem parlamentu ovce, ali je već neko vrijeme upaljeno zeleno svijetlo za zavičajni govor u parlamentu i naravno u javnosti.

Valja pomenuti da je nakon Drugog Svjetskog rata u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu na snazi bio crnogorski i lički akcenat kojim su se otvarala mnoga vrata. Dobro su Crnogorci iskoristili ratne zasluge, a akcenat je bio znak raspoznavanja kojem su se ostali sklanjali i klanjali.

Međutim, kod nas nije bilo rata, ali je bilo izbora! Stoga fenomen akcenata i govora kojim se služe naši poslanici i funkcioneri dolazi iz druge priče, njim se dokazuje da je ambicija bila opravdana. Kad su se popeli toliko visoko, vrijeme je da se više ne ustežu, da počnu da govore onako kako im je usađeno od malena. Niko sa prutićem nije stajao nad našim funkcionerima braneći im da govore svojim zavičajnim akcentima, već su se plašili da će biti izvrgnuti gradskoj sprdnji. Međutim, sad, kad su su se popeli toliko visoko da je samo Bog iznad njih, nema toga ko će im zabraniti da govore onako kako im duša ište, kako srce iz njih progovara.

Pravilno je postalo sporedno i demode, a bilo koji vid gradskog govora je nedopustiv. Od grada se najviše plaše, ali vole da u njemu žive. Akcentom se prepoznaju.

Konsultovao sam prijatelja, magistra književnosti, htio sam da mi precizno kaže koji je to akcenat u slučaju kad naši funkcioneri otegnu riječ „imamo“. Dobio sam odgovor da je riječ o dugosilaznom akcentu na drugom slogu. Međutim, rekao mi je da treba pojednostaviti i reći da je to „Ministarski akcenat“ i da će svima biti jasno kakvo je to „imamo“. Nije slučajno da naši ministri padaju baš na tu riječ.

Sve im je pruženo, i sve slobodno koriste, pa i jezik. Problem je što su ipak oni javne ličnosti, a narod je sklon da ih imitira. Bivši ministar prosvjete i izgleda budući gradonačelnik Podgorice kojem su građani ukazali najviše povjerenja na posljednjim izborima, ličnost je koju su građani najviše imitirali u posljednjih par mjeseci. Šale se sa njegovim govorom, a ipak ga glasaju.

Posrijedi je sjajna taktika, jer nakon 25 (slovima: dvadeset i pet) godina vladavine, izlizali su se ozbiljni političari-fajteri. Sad su nam podmetnuti političari marionetice, rovovski radnici, provjereni poslušni kadrovi. Oni su smotani, često neznaveni, a u narodu izazivaju sažaljenje, da bi kasnije, kad postanu predmet sprdnje, počeo narod da ih brani, kao onog najslabijeg nesrećnika iz odeljenja koji nije uspio da se snađe.

Greotice, nemojte ga, kaže se za tog jadnog đaka. Izraz „budalica“ ne nosi u sebi ništa negativno.

Biti podoban i priglup danas se tumači kao poštenje. Poštenje je ne ukrasti (u)koliko si mogao, i ljudi te vole jer možeš biti gori, a nisi, i sve se oprašta.

Izabrali smo idealne predstavnike. Treba sačekati nastupe novog gradonačelnika, možda i on bljesne kao naš predsjednik kad je na zatvaranju Njujorške berze čekićem tukao imaginarne šnicle, odnosno, on je mislio da drži tucanj.

Ključ svega je u jeziku, treba ga samo analizirati. Premijer je čovjek koji najviše štiti naš jezik, kao da poštuje evropski zakon o čuvanju jezika. Gdje god da pođe, on govori naški i vodi prevodioca sa sobom. Govori slobodno, jer i da kaže „imamo“ ministarskim akcentom, kad riječi prođu kroz filter prevodioca, ta riječ ne odzvanja kao što ječi kod nas.

( Đuro Radosavović )