Pariski zapisi Miraša Martinovića: Grad u kojem dan odbija da se završi

Utorak, 13. maj

U Pariz sam doputovao 13. maja uveče - avio - linijom Tivat- Beograd- Pariz. Moj drugi susret sa ovim gradom, nakon jednog kratkog iz osamdeset i neke.

Srijeda, 14. maj

Pariz je kao jedno veliko srce - a Sena glavna arterija koja njime protiče. Ovu metaforu koja na najljepši mogući način oslikava grad svjetlosti, koji po svemu zaslužuje eptitet svjetski - izrekla je Milena Le Comte, moj vodič kroz ljepote i tajne Pariza - držeći mapu grada u rukama.

Uistinu, grad liči na veliko srce.

Izdvojen u prostoru, obilježen svjetlošću kojom ga u izbilju daruje nebo. Ovdje, čini se, sunce jače sija i grad obasjava sjajem koji nije poznat na drugim mjestima na zemlji. Parisko nebo je bilo veliki inspirator velikog Šagala. I dan je ovdje duži i ustupa grad noći tek poslije dvadeset i dva sata. Danu kao da je svaki put teško da okonča svoje trajanje.

Malo je gradova koji imaju ličnu magiju, pa tako i svoje biće, svoju biografiju. Pariz upravo to izdvaja među gradovima. On je kao živo biće.

Grad muzike kojom orkestrira nevidljivi dirigent koga sve sluša. Muzike koju je savršeno osjetio Andrej Makin.

Moji doživljaji biće lični, a moja posjeta nekim punktovima u gradu, biće dodir sa opštim mjestima.

Martinović sa Brankom Bogavac

Pošto mi je Branka Bogavac bila vodič toga dana, ona je željela da mi pokaže ono što za nju najviše znači. Tako smo počeli od Sorbone i Kolež de Fransa. Željela je da mi pokaže salu u kojoj je srela Borhesa. To me je podsjetilo na Antonija Maćada, slavnog španskog pjesnika koji je u njemu slušao Bergsonova predavanja i zapisao kako je velika dvorana uvijek bila dupke puna. Među onima koji su dolazili da slušaju Bergsona bilo je uvijek najviše žena, pisao je Maćado.

Sjećanje na tog velikog pjesnika dolazi iznenada, upravo ovdje, ne slučajno. Onaj trenutak, dok u jednom seocetu na špansko - francuskoj granici, na francuskoj zemlji, sluša kišu i plač svojih pjesama, kao prognanik u kampu za izbjeglice. Sudbina koju je doživio nakon propasti Republike. Ovdje sam čuo plač njegovih pjesama. I njegov brat Manuel je pjesnik, koji drži stranu Franka i fašista, Antonio je za Republiku. Iako za života odvojeni, u smrti će dvojicu slavne braće izmiriti poezija i španska zemlja.

Slijede destinacije koje obilazimo: Pantenon, Luksemburški park. Kadareova kafana - Rostand. Tu veliki pisac provodi svakog dana kada je u Parizu po dva sata, od deset do dvanaest časova.

Došli smo do pozorišta Odeon koje je bilo tribina studentima 1968. Malo duže sam gledao Danteovu statuu... ispred ove kultne zgrade.

Na dva koraka odatle je Sioranova kapija u ulici Odeon 21 kroz koju je slavni filozof prolazio mnoge godine do stana u potrkrovlju, odakle je svijetlio u prilično mračnom dvadesetom vijeku svojim silogizmima, koji su bljeskom munje, kao oni Harklitovi, osvjetljavli vrijeme i ljude u njemu. Gledam u kapiju, čekam da se pojavi.

Vidjeli fontanu Saint Michel (Sveti Mihailo). Mjesto za radoznale i vjerujuće.

Putovanje autobusom do opštine Pariza, pogled na mostove na Seni, na Notre Dame. Muzej Bobur, od gvožđa i stakla, viđen samo spolja. (A ispred njega na velikom prostoru nebrojena masa naroda pred kojom pojedinci izvode svoje egzibicije i lične programe svjesni da imaju gledaoca. I ti imrovizovani spektakli su vrsta prijatnog doživljaja i pod uticajem Bobura - kulturnog centra Pariza.) Ko bi sve vidio, sve dokučio?... Imate osjećaj da se hrvate s modernim megapolisom... Novim Vavilonom. Gdje se slijevaju rijeke ljudi, događaja, misli, ideja....

I nakon što se u toj alhemičarskoj radionici pretope, ponovo idu u svijet....

Sasvim blizu Bobura ušli smo u crkvu gdje je Dado išao da sluša orgulje, gdje se, kako je govorio, „rvao sa muzikom.“

Zatim smo obišli autom, sa Sašom Le Comteom, velike bulevare, prošli pored pariske Opere sa pozlatom na krovu. Pauza, kafa i piće u jednom kafeu sa pogledm na crkvu Madlenu, gdje smo proveli lijepe trenutke obasjani toplim suncem. Nastavili smo do Roajal do Konkorda, slavnog pariskog trga i bacili pogled na Jelisejska Polja i Trujumfalnu kapiju.

Prošli most Konkord, vidjeli Narodnu Skupštinu. Uputili se Bulevarom Sen Žermen, centar grada, gdje je ambasada Crne Gore.

Taj dan se završio sa kafanom Procope (Prokop), najstarijom u svijetu, u ulici Stara komedija, otvorenom daleke 1686. godine.

Ne samo što je najstarija kafana na svijetu, ona je bila centar umjetnosti i književnosti, flozofije i ukupne duhovnosti 18. i 19. vijeka. Posjećivali su je: Volter, Ruso, Franklin, Didro... La Fonten, Molijer, Balzak, Igo, Verlen, Anatol Frans. Možda je i Rembo, kada je iz daleke provincije došao u ovaj i, tada veliki grad, ispio neko piće u njoj. Posjećivali su je i jakobinci: Robespjer, Danton, Sen - Žist i Mara... Diskutujući kako da promijene svijet. Napoleon je u nju navraćao. Ova i druga imena napisana su na spoljašnjoj fasadi ove jedinstvene građevine, koja ima status ustanove. U kafani je Volterov sto za kojim je on sjedio.

Kakvi duhovi na jednom mjestu? Kakav rasadnik ideja? Imate osjećaj da su još uvijek tu, nevidljivi, a prisutni. Davno umrli, ali njihova misao živi.

Poseban su utisak na mene ostavile vožnje metroom....

Četvrtak, 15. maj

Danas je Milena Le Comte bila moj vodič. Ajfelova kula, pored Sene puno turista. Smjenjuju se sunce i vjetar. Most Aleksandra drugog. S pozlatom. Policija je prepriječila prelaz. Čekaju demonstrante. Na Milenino pitaje: ko su? Policajac odgovara: službenici lokalne uprave.

Prelazimo most. Susret s Velikom Palatom ili Gran Pale (Grand Palais) i korintskim stubovima. Sve što je grčko, i kad je imitacija, budi u meni posebne pulsacije. Jelisejska Polja i mala pauza: Madrigal, kultna kafana okupljanja Jugoslovena. Gužva, čitav svijet, čini se. Rijeke ljudi, široki trotoari, prodavnice... Kažem Mileni da se u toj ulici osjećam posebno lijepo. Rajska ulica - kaže ona - tako se zove. Moj osjećaj nije slučajan, potvrđuje se još jednom, na konkretnom primjeru, ona Darelova teorija o mjestima koja imaju svoj duh.

Trijumfalna kapija, grob Neznanom junaku, vječni plamen. Mjesto gdje je De Gol izvršio smotru svojih boraca, pripadnika Pokreta otpora, nakon što je Pariz oslobođen. Osjećam prisustvo slavnog generala.

Prijatna šetnja, sunčan dan, Pariz blista.

Metroom Žorž V do Luvra.

Stari Luvr i piramida od stakla i gvožđa, Miteranova ideja. Spoj modernog vremena sa davno prošlim. Statue iz vremena Stare Grčke, u jednom predvorju. Luvr gledamo spolja.

Metroom Palais Rojal do glavne Opštine Pariza (Hotel de Ville). Preko mosta do Notre Dame. Katedralne crkve, jedinstvene čipke od kamena. Mladi ispred plešu. Skokovi i akrobacije rolera. Ljudi vidno raspoloženi, aplaudiraju virtuozima. Predah u tipičnoj kafani (braseri), kafe Pens, uz francusko jelo i vino. Povratak kroz male uličice, prepune grčkih restorana, s obaveznim girosom... Sjetih se velikog grčkog pjesnika Seferisa i njegovog stiha: ma kuda da me odnese put, Grčka mi uvijek zadaje bol...

Metro Cluny la Sorbonne, s orginalnim potpisima velikana na plafonu metroa. Milena pokazuje na potpise Bodlera, Viktora Igoa... Bodlera je mučio splin Pariza... Pomišljam na njega. Nemoguće je biti u Parizu, a ne pomisliti na Bodlera. Kako je izgledao taj splin? - pitam se. Možda ga je pjesnik imao u duši. Pariz ima svoj splin koji nijesam uspio da osjetim. Bodleru se mora vjerovati.

Rijedak sunčani dan u Parizu u maju, kaže Milena. Grad je prepun mladih, turista, poslovnih ljudi... Svaki kvart ima posebnu priču. Zgrade, Sena, mostovi (kažu da ih ima pedeset!), sve govori svojim jezikom. Pariz isijava nekom svojim svjetlošću, kojom su ozračene stvari, i ljudi, i samo nebo nad njim.

(Kraj u narednom broju)

Galerija

( Miraš Martinović )