Stav novinara

Ulcinjska ljepota: istina i krivica

Nećete, dragi gosti, ništa novo vidjeti ni u Valdanosu gdje država najupornije promoviše divlju ljepotu po čemu smo čuveni u svijetu. Skoro da nema više ni onoga što je nekada davno ljudska ruka sagradila

66 pregleda1 komentar(a)
Valdanos, Foto: Samir Adrović
28.05.2014. 07:35h

U Ulcinju nije bilo majskih izbora. Imali smo ih u januaru, a Marović nam je davno objelodanio da godine počinju tim mjesecom. Epski slogan budvanskog filozofa kao nesumnjivi simbol pobjede i početka nečeg boljeg, povešće nas potom godinama kroz ratove, sankcije, nemaštine i razdore. I svaka godina od tada uporno nam je počinjala januarom, kao za inat, a ne križanjem prohujalog decembra, poljupcima i zdravicama ili bečkim novogodičnjim koncertom. Jedna istina nikad ne postoji, govorio je na seminarima BIRN-a planetarno čuveni novinar Tim Džuda.

I ovaj januar u Ulcinju, za sad nije donio ništa novo ni bolje, niti je prekrižio staro. Zato, poštovani gosti koji namjeravate da ove godine dođete u Ulcinj autima ili autobusima magistralom iz Bara, znajte da vam dobrodošlicu u Kručama nijesu poželjeli mještani. Oni nijesu krivi što državna Direkcija i Opština već godinu i po ne mogu kvalitetno ni trajno da saniraju 10 metara klizišta i što se po makadamu na tom dijelu saobraća jednom trakom. To je istina. Na info punktovima TO u gradu nećete saznati razlog zašto ste čekali u koloni ili „smašili“ želudac vozeći se po rupičastom putu. Međutim, morate znati da smo skoro imali izbore u 12 drugih opština, pa su nam se predsjednici, premijeri, ministri, direktori, sekretari, sekretarice i vozači razlećeli na sve tri strane svijeta osim ka jugu. I to je istina. Kao što je i istina da klizište nije moglo biti sanirano prije ulcinjskih izbora u januaru zbog padavina. Istina, ni zato ministri nijesu krivi. Ali da je kojim slučajem, ne daj Bože, klizište kod Budve, kako reče jedan vremešni Ulcinjanin, za 24 sata tu bi bio ili kružni ili semafori. I to je istina.

Nećete, dragi gosti, ništa novo vidjeti ni u Valdanosu gdje država najupornije promoviše divlju ljepotu po čemu smo čuveni u svijetu. Skoro da nema više ni onoga što je nekada davno ljudska ruka sagradila. Tu je priroda potpuna netaknuta, a posebno masline, njih 18.000 stabala. Naravno, za očajno stanje u maslinjaku, što je gola istina, najmanje su krivi mještani koji već godinama traže da im država vrati ono što im je nekada davno po smiješnim cijenama uzela za izgradnju vojne baze za koju nije položen ni kamen temeljac. Ali nije ni Vlada kriva jer, pobogu, ministri nijesu naučnici pa da moraju znati da se maslina mora malo taći zbog roda. Istina je izgleda i da je viša matematika odrediti cifru koju gubi država zbog neubiranja prihoda od ploda i ulja. Ali ko će brojati stabla sad Konstantine Dmitriču, što bi rekao Tolstojev Stepan Arkadijevič Oblonski svom prijatelju Ljevinu kada je jeftino prodao šumu.

Mještani nijesu krivi što grad više nema Galeb, Lido i Jadran, hotele po kojima se prepoznavao u svijetu. Nijesu krivi ni radnici mada su mogli, još dok je bila živa, skoknuti u Bugarsku kod baba Vange da im kaže kakva ih sudbina čeka i da će umjesto u elitnim hotelima raditi po trafikama ili besposličariti kući čekajući da se svemoćni investitori smiluju i počnu da grade hotele koje su sami srušili čim su ih kupili. Istina je da je logika ponekad čudna nauka, kao što je i istina da niko u Vladi ne može da dokuči šta misle oni kojima je prodala hotele. Bivši ministri i direktori takođe nijesu krivi za to jer su privatizacije u Ulcinju bili njihovi pionirski koraci u tom poslu. E sad, što nijesu shvatili da hotele ne treba prodavati onima koji ih grade nego onima koji umiju da dovedu goste, stvar je individulanog ukusa i ponude, koja nekada zna da bude i nepristojna ali prihvatljiva. To dobro znaju Demi Mur i Robert Redford.

Ako kojim slučajem zateknete kontejnere pretrpane smećem, poštovani turisti, znajte da mi koji živimo u ovom gradu nijesmo krivi za to. Mi nijesmo nadređeni radnicima čistoće koji vazda štrajkuju kad im poslodavac, odnosno Opština ne isplati zakašnjele zarade. Biti gladan a raditi naporno je prilično teško, zato je istina da ni radnici nijesu krivci što nas je ponekad sramota da odložimo vreću na ulici jer ne možemo prići kontejneru. Nije kriva ni Opština jer joj budžet boluje od hronične besparice. I to je istina.

Nemojte se čuditi, poštovani gosti, ako u našim marketima na policama ne nađete ulcinjsku nego beogradsku, tuzlansku ili neku drugu so iz zemalja okruženja. Ulcinjani nijesu krivi što Solana još ne proizvodi, prema ocjeni mnogih eksperata, najzdraviju so na ovim prostorima. Istina je da nijesu krivi ni radnici kojima vlasnik redovno dijeli otkaze pa im nanovo uručuje rješenja o zasnivanju radnog odnosa. Što nema struje u fabrici nije kriva ni Elektroprivreda jer dug je dug i mora biti podmiren do zadnjeg centa. Ali stavite ruku na srce, dragi gosti, nije kriv ni vlasnik jer po sopstvenom priznanju nema para. I tu se završava hijerarskija ljestvica odgovornosti jer Vlada ne želi da se miješa tamo đe joj nije mjesto. A i što bi kad je na vrijeme shvatila stvarne namjere vlasnika fabrike i 15 miliona kvadrata atraktivnog zaleđa Velike plaže- konačno je suzbijen krivolov na solani. Nema struje, pa pumpe ne rade, kad one ne rade na bazenima nema morske vode ni prirodnih staništa za ptice a kad nema ptica nema ni lovaca ni „krivog lova“. Ali, istina je, nijesu ni krivolovci krivi za to.

I na kraju, nijeste vi, dragi naši, krivi što ste za Ulcinj pomislili da je Budva kako ste možda pročitali i vidjeli na sajtovima pojedinih inostranih agencija. Nijesmo krivi ni mi, a zasigurno ni Budvani. Ali treba oprostiti i ljudima koji rade u tim agencijama jer ljepota je ono što mami i privlači goste. A oni nijesu krivi što nema ljepšeg od Ulcinja. Ukrasti takvu ljepotu, makar na tren na fotkama, možda je biznis, ali više merak.