Da li je državljanstvo pravo?

Da li vlada treba da ima pravo da vam oduzme državljanstvo? U Velikoj Britaniji, vlada od 1918. ima zakonsku mogućnost da naturalizovanim Britancima poništi državljanstvo. Međutim, do terorističkog bombaškog napada na londonski metro 2005, ovo pravo je rijetko korišteno. Od tada naovamo, britanska vlada je oduzela državljanstvo 42 osobama, a samo 2013. bilo je 20 takvih slučajeva. Ministarka unutrašnjih poslova Velike Britanije Tereza Mej kazala je da je državljanstvo „privilegija, a ne pravo“.

Većina od tih 42 ljudi imala je dvojno državljanstvo. Međutim, Mohamed Sakr nije. Njegovi roditelji su došli u Britaniju iz Egipta, ali on nije bio državljanin Egipta. Lišavajući ga državljanstva, vlada Velike Britanije ga je tako ostavila bez domovine.

Sakr se na tu odluku žalio iz Somalije, gdje je živio. Njegovi argumenti bili su jaki, s obzirom da je britanski Vrhovni sud nešto kasnije u drugom slučaju presudio da vlada nema pravo da osobu ostavi bez ikakvog državljanstva. Ipak, Sakr je odustao od žalbe, očito jer je bio zabrinut da korištenjem mobilnog telefona otkriva američkim obavještajnim službama gdje se nalazi. Nekoliko mjeseci kasnije, dok je još bio u Somaliji, ubijen je u napadu američke bespilotne letjelice.

Sada, dijelom i kao odgovor na strahovanja da bi se Britanci koji su se pridružili borbama u Siriji mogli vratiti i sprovoditi terorističke aktove kod kuće, vlada je predložila zakon po kojem bi se moglo oduzeti državljanstvo naturalizovanim Britancima koji se sumnjiče da su umiješani u terorističke aktivnosti - čak i ako na taj način ostaju bez ikakvog državljanstva. (Od početka ove godine, više od 40 Britanaca je uhapšeno pod sumnjom da su umiješani u vojne aktivnosti u Siriji.) Donji dom britanskog parlamenta u januaru je usvojio zakon, ali je u aprilu gornji dom glasao da se on pošalje zajedničkom parlamentarnom odboru na dodatnu procjenu.

U Sjedinjenim Državama, državljanstvo se može oduzeti samo po ograničenom osnovu - poput prevare počinjene prilikom apliciranja za državljanstvo ili službe u vojsci druge zemlje. Potencijalno, pridruživanje nekoj terorističkoj organizaciji neprijateljski orijentisanoj prema SAD još je gore od služenja u stranoj vojsci, pošto je veća vjerovatnoća da su na meti terorističkih organizacija civili.

Međutim, značajna razlika je u tome što ukoliko ljudi koji se pridruže vojsci neke druge zemlje izgube američko državljanstvo, oni najvjerovatnije dobijaju državljanstvo zemlje za koju se bore. Terorističke organizacije obično nemaju takve veze sa nekom određenom vladom.

Konvencija UN o smanjenju broja lica bez državljanstva iz 1961, čija je potpisnica i Britanija, dozvoljava zemljama da svoje građane ostavljaju bez državljanstva ukoliko se dokaže da su počinili nešto „na štetu vitalnih interesa zemlje“. Zakon koji se trenutno nalazi pred britanskim parlamentom ne zahtjeva nikakav sudski ili javni dokaz, čak ni za najslabiju tvrdnju da nečije prisustvo u zemlji ne ide u prilog javnom dobru.

Ukoliko osoba kojoj je oduzeto državljanstvo uloži žalbu, vlada nije dužna da joj otkrije dokaz na kojem je zasnovala svoju odluku. Iako vlade s vremena na vrijeme moraju napraviti neku grešku u ovakvim slučajevima, sudije ili tribunali neće moći da provjere dokaze koji se pred njih iznesu. Još gora je mogućnost namjerne zloupotrebe ovih ovlaštenja radi oslobađanja od građana čije je prisustvo u zemlji prosto nezgodno.

Postoji snažan argument za apelacioni sistem koji dozvoljava potpunu i fer reviziju odluke o oduzimanju državljanstva. Međutim, vlade će odgovoriti da bi omogućavanje uvida u dokaze osobi za koju se vjeruje da je uključena u terorističku organizaciju moglo otkriti obavještajne izvore i metode, te tako ugroziti nacionalnu bezbjednost.

Mogućnost oduzimanja državljanstva bez javnog predstavljanja dokaza je jedan od razloga zašto bi vlade mogle preferirati ovaj način u odnosu na hapšenje i suđenje osumnjičenima za terorizam. A ipak, prosto oduziomanje državljanstzva ne rješava problem ostavljanja na slobodi osumnjičenih terorista koji onda mogu da izvedu napad negdje drugo - osim ako, kao što je bio slučaj sa Sakrom, ne budu ubijeni.

Veće pitanje koje nameće predloženi britanski zakon je željena ravnoteža između ličnih sloboda, uključujući i pravo na državljanstvo, i javnog dobra. Pretpostavimo da je vlada u pravu 19 od 20 puta u slučajevima kada zbog sumnje u učešće u terorističkim aktivnostima nekome oduzima državljanstvo. Da je to bio slučaj sa odlukama koje su vlasti donijele 2013, i dalje bi postojala mogućnost da jedan nevini naturalizovani građanin ostane bez državljanstva. To je teška nepravda.

Međutim, zamislite da 19 osoba za koje se s pravom sumnjalo da su umiješani u terorizam dozvoljeno da se vrate u Britaniju i da jedan od njih izvede teroristički napad sličan onome na londonski metro u kojem su stradale 52 nevine osobe (i četiri bombaša su takođe poginula). Kada se u obzir uzmu ovakva zvjerstva, teško je insistirati da su lična prava apsolutna. Je li bolje da jedna nevina osoba ostane bez državljanstva ili da 52 ljudi strada, a da mnogi budu povrijeđeni?

Mnogo veća šteta nanesena terorističkim napadima ne može se ignorisati; međutim, kada demokratske vlade počnu da oduzimaju državljanstvo i ostavljaju ljude bez njega, to postavlja presedan za autoritarne režime koji žele da se riješe disidenata protjerivanjem, kao što je SSSR uradio pjesniku i kasnijem dobitniku Nobelove nagrade Josifu Brodskom - između mnogih drugih. U nedostatku globalnog državljanstva, možda bi najbolje bilo vratiti se principu da se državljanstvo ne može oduzeti bez saslušanja pred sudom.

Copyright: Project Syndicate, 2014.

( Peter Singer )