Ovaj mladić je napustio posao u laboratoriji za liječenje kancera i postao ulični svirač

Korzo grada pod Trebjesom i svi slučajni i namjerni prolaznici Nikšića disali su i hodali u drugačijem ritmu prethodnih dana. Nesvakidašnjoj atmosferi na gradskim ulicama doprinio je i muzičar iz Austrije Marcel Hutter koji je, kao gost Festivala uličnih svirača, odnedavno novi nikšićki trg ispunio zvucima nesvakidašnjeg instrumenta - handpana.

Iako na samom početku razgovora za “Vijesti” kaže da je susret sa handpanom dosadna priča, ispostavilo se suprotno. Hutter je do handpana došao preko laboratorije za proizvodnju ljekova protiv kancera gdje je radio, odnosno tražeći nešto drugačije i radosnije, kaže. Tako, kada je pronašao handpan, napustio je prethodni posao i potpuno se posvetio muzici od koje sada živi putujući svijetom.

A muzika ga je dovela i do grada N. Kao jedan od umjetnika - uličnih svirača koji su nastupili, kaže “Vijestima” da je oduševljen reakcijom prolaznika koji su se često zadržavali i davali mu ritam.

“Festival mi se veoma dopada, a čini mi se i da se ljudima dopada moja muzika, rekao bih posebno djeci. Ljudi svih generacija su se zaustavljali, upijali i uživali u muzici. Mislim da ih je moj nastup i smirio i rasteretio, a ako sam u pravu, onda sam stvarno srećan”, istakao je uz osmjeh Hutter nakon svog natupa.

Ovaj 26-ogodišnji muzičar iz Austrije sa sobom nosi, osim posebne energije, i posebnu priču, kakvu i može ponuditi jedan neuobičajen instrument na kojem svira. Hutter je, iako ne postoji nikakva posebna šema sviranja, samouk, a zvuk koji handpan proizvodi uvijek može biti različit, zbog čega je i popularan: specifičan, misteriozan zvuk i jedinstvena skale. To je upravo ono što je i privuklo Huttera.

“Počeo sam da sviram prije pet ili šest godina. Prije nego što sam počeo da sviram handpan svirao sam bubnjeve, gitaru, flautu, i bio sam u potrazi za nekim, meni, novim i drugačijim instrumentom. Tako sam naišao na handpan i kada sam čuo kako zvuči, odmah mi se dopalo. Uživao sam u istraživanju i učenju novog instrumenta. Mislim da mi je to što sam svirao bubnjeve došlo kao neka spona zato što handpan kao da objedinjuje sve moje dotadašnje vještine”, kaže on.

Iako je na pitanje kako se susreo sa handpanom i muzikom odgovorio da je to “dosadna priča” i naveo instrumente koje je prethodno usavršio, Marcel Hutter je u razgovoru za “Vijesti” otkrio i "dosadne" segmente koji su ga, sticajem okolnosti, doveli i do Crne Gore.

“Radio sam u laboratoriji koja pravi ljekove namijenjene za liječenje kancera i koja ih proizvodi za Austriju, Njemačku i Švajcarsku. Tamo sam radio više od 40 sati sedmično i ta atmosfera i pomisao na sve te ljude koji boluju od najtežeg oblika bolesti i njihove patnje znala je da me obuzme i da sludi moj mozak. U tom periodu, nakon osam ili deset sati na poslu tokom dana, kod kuće sam imao muziku da me izvlači iz depresije. Svirao sam za sebe. Tako sam odlučio da, ukoliko želim da sačuvam svoj mozak i duh, napustim posao u laboratoriji i prepustim se muzici”, priča on sasvim normalno i bez imalo pridavanja važnosti tome.

Hutter sada živi od ljubavi, odnosno radeći ono što voli i u čemu uživa, ali se, ističe, nikada i ničim ne ograničava.

“Živim od muzike. Sada tako zarađujem za život i srećan sam. Ne ograničavam se prostorom, dakle ne sviram samo u Austriji već putujem. Tako sam upoznao i mnogo kultura, ljudi, novih melodija i pronašao inspiraciju za mnoge stvari. Bitno je da se čovjek pronađe mimo stereotipa. Usađeno je u kulturi čovjeka, odnosno svakom čovjeku na svijetu je usađeno, da mora da radi, da ima posao od osam sati dnevno i platu na kraju sedmice ili mjeseca i da se prepusti tom krugu neke prividne sigurnosti. Malo ljudi se usudi da nešto tu promijeni. Mene je takav život činio depresivnim i sada, kada sam se udaljio od toga uživam u ovome što radim baš zato što volim ovo”, iskren je Hutter.

A kako funkcioniše handpan, objašnjava:

“Handpan ima jednu skalu, a zvuk se dobija samo lupanjem i udaranjem, vjerovatno nikada, ili rijetko kada, bude isti. U suštini, smatram da je to kako sam došao do handpana možda uobičajena i dosadna priča, ali je instrument sam po sebi zanimljiv”, dodaje Hutter.

On dalje objašnjava da je handpan neobičan upravo zbog tehnike koja ne može da se iskopira i izvede uvijek na isti način.

“Muzika koja se dobija je specifična. Rekao bih da muzika kroz handpan dolazi pravo iz čovjeka, na neki način ta muzika i zavisi od čovjeka koji svira. Poređenja radi uzeću za primjer klavir na kome imate skale, dirke, ustaljene obrasce koje možete učiti i kada jedna osoba odsvira nešto na klaviru druga može to isto da ponovi, potpuno isto ili slično. Handpan nije takav. Muzika na handpanu ne može nikada da bude identična. Ako date handpan različitim ljudima oni će stvarati različitu muziku na njemu i to je prosto prava umjetnost”, priča mladić koji je svoju umjetnost sviranja handpana pružio i Nikšiću, pored brojnih festivala na kojima nastupa širom svijeta.

Hutter obično svira na ulici gdje je drugačija atmosfera i emocija u odnosu na binu i koncertne nastupe ili klubove, a u zavisnosti od prostora pokušava i da se prilagodi slušaocima.

“Na ulici obično sviram nešto brže i ritmičnije mada i to zavisi od situacije i ljudi koji me ponesu. Ipak, na bini je drugačije, na koncertima izvodim neku laganiju muziku, mada to zavisi i od toga šta publika želi. Kada sviram na ulici izvodim i popularnu muziku jer ljudi, prolaznici, čuju te poznate melodije i akorde i reaguju na njih, iako ja ne pjevam. To svakako zvuči drugačije na ulici nego na radiju ili negdje drugo. Na bini me nekada prati i bend ‘Mahan’ u kojem sviram, a pored handpana neke pjesme pratim i na flauti ili bubnjevima... Uz ‘Mahan’ sviram i u još jednom bendu”, kazao je u razgovoru sa “Vijestima”.

Izdao je i dva albuma na kojima su zastupljeni različiti ritmovi. Njegov prvi album je bio bogat melanholičnim stvarima, romantičnim i ponekad i depresivnim, dok su na drugom njegovom albumu zastupljeni ritmovi za ples, nekada i skakanje, a najmilije mu je, kako je kazao, da na svojim nastupima kombinuje blage, tužnije ritmove sa onima koji će natjerati publiku da skače i osjeti snažnu energiju, jer, kako ističe, voli kontraste u muzici.

“Uz handpan nikada ne ide tekst, to je samo ritam koji tjera ljude da osjete muziku i da se pokreću. Ja inače pišem i pjesme, ali ne za bend ili handpan, nego samo za sebe. A takav će da bude i moj treći album koji pripremam - biće moj i za mene, treći album će biti samo ja”, kaže on.

Na pitanje kakvi su mu planovi, pored trećeg albuma i dva benda kazao je:

“Planiram samo da sviram”. Hutter: Nadam se da će moja priča nekoga motivisati

Iako je počeo da svira prije pet godina i već objavio dva albuma i postigao popularnost i prepoznatljivost u svijetu, inspiracije mu, kaže, ne fali, već je pronalazi baš u svakom trenutku života.

“Inspiracija je svuda oko mene. Inspiracija je u cigareti, u muzici i melodiji koju čujem, u lokalima poput nikšićkog Blues bara i ritmova koje ovdje čujem, u prirodi i ljudima... Kada nešto ostavi utisak na mene onda pokušavam to da osjetim i izvedem na handpanu i mislim da u tome i uspijevam. Uz inspiraciju, naravno ide i ambicija, a moja ambicija je ista kao i na početku: mijenjanje, mijenjanje sebe, možda i ljudi koji čuju nešto od mene”, a nikšićka publika je potvrdila da u svemu tome mladi muzičar i uspijeva.

On ponavlja da je bitno da se čovjek pronađe samostalno i da se udalji od društvenih stereotipa i pritiska i očekivanja sredine, a vidno srećan sa onim što radi, ne pridajući mnogo značaja poslu koji ga je, iako human i važan, činio depresivnim poručuje:

“Nadam se da će ova moja priča motivisati nekoga”.

Milović: Uspjeli smo da pokrenemo čitav grad

Da je Nikšić prethodnih par dana zračio onim svojim ‘dobrim duhom’ uvjerili su se i prolaznici ulica grada pod Trebjesom, ali i organizatori. Festival uličnih svirača je privukao, pored Nikšićana, i mnogo ljudi iz drugih gradova. I kao da je vrijeme teklo drugačije, uz muziku, performanse, filmove i sve osmjehe i ritmove kojima je grad N zračio. Zadovoljstvo ne krije ni Boško Milović, jedan od organizatora festivala.

“Ovo je bio najuspješniji festival do sada, otkad se održava. Broj ljudi je premašio prošlogodišnji i svi segmenti festivala su bili veoma posjećeni. Posebno nam je zadovoljstvo što je, pored muzičkog i zabavnog, uspio i filmski program kojim je ove godine festival dopunjen. Mislim da pojedinačno isticanje izvođača nije potrebno s obzirom na to da smo uspjeli u namjeri da pokrenemo čitav grad i da dovedemo mnogo ljudi iz drugih gradova Crne Gore”, kazao je Milović za “Vijesti”.

( Jelena Kontić )