Orbanovina Hrvatska

Dok naslovi po hrvatskim novinama i portalima vrište: „Mađarski premijer kao Putin“, „Orbánov udar na Hrvatsku: Naši su Baranja i Međimurje“, „Orbán traži autonomiju za Mađare u Hrvatskoj“, čovjek se pita - zar je doista moguće da će se dugo godina njegovana razmjena nježnosti između mađarskog Viktatora i ovdašnjih orbanofila preko noći svesti na nimalo nježnu razmjenu uskličnih rečenica punih nježnika i, da prostite, pénisza?

Može li jedna jedina izjava budimpeštanskog idola hrvatske desnice - ona gdje kaže da će se „Mađarska boriti za svoja prava unutar EU“, a što, između ostaloga, podrazumijeva i „autonomiju za etničke Mađare koji žive izvan njezinih granica, u Europi, uključujući i Ukrajinu“ - u svijesti lijepih naših orbanista proizvesti bijes kakav nisu izazvala ni sva natezanja oko MOL-a i Ine, pa dovesti do toga da naprasno prestane zazivanje „hrvatskoga Orbána“?

Zar ćemo naslove poput „Ustani Or-bane, Hrvatska te zove, zove…!“, „Hrvatska traži svog Orbána“, „I mi možemo iznjedriti našeg ‘Orbána“, „Hrvatskoj je pod hitno potreban jedan hrvatski Orbán“, „Hrvatskoj treba državnik! Hrvatskoj treba Orbán! I to odmah!“ od sada čitati samo u požutjelim novinama i na sto i nekim stranicama web-pretraživača, nakon što ukucamo dva do jučer sljubljena pojma „Hrvatska“ i „Orbán“?

Hoće li u jednak zaborav pasti i mudre riječi voljenoga autokrata iz sjevernoga susjedstva kako „Hrvatska i Mađarska, kao predziđe zapadnog kršćanstva moraju uspostaviti povijesni i strateški savez i u njemu živjeti“, te kako on za razliku od bešćutnih eurokrata „razumije da Hrvate vrijeđa kada se za Hrvatsku kaže da je Zapadni Balkan; kakav Balkan?!“? I hoće li se još itko s ove strane Drave sjećati njegovih velikodušnih izjava „Ja sam neplaćeni promotor hrvatskog turizma u Mađarskoj!“ i „Prijateljstvo s Hrvatskom važnije od udjela u Ini!“?

Hoće li, naposljetku, neki razočarani orbanist u gnjevu prepiliti i Elzett katanac pod kojim se u hrvatskoj domoljubnoj svijesti, vazda željnoj osvjedočenih prijatelja i njihovih izljeva ljubavi, poput najvrjednije relikvije čuva ispis ultrazvučnog nalaza iz kardiološke ordinacije dr. Orbána: „Mađarski narod je Hrvatsku zaključao u svoja srca, a Hrvati u tim istim srcima imaju posebno mjesto.“?

Prijeti li, nadalje, Hrvatskoj epidemija javnih pokajanja svih onih što su Mađarima zavidjeli na tako „mudrom, odlučnom i razboritom“ premijeru koji „svoju domovinu diže iz ponora“, koji je svoju zemlju poveo u „oslobodilački rat protiv Europske unije“, koji je Mađarskoj „vratio suverenost i nacionalni ponos“, skinuvši s nje „kolonijalni jaram“? Hoće li Hrvatska posivjeti kada se pepelom stanu posipati sve mudre glave opsjednute Orbánom, koji je - za razliku od ovdašnjih slinavaca i briselskih potrkala - „Europskoj uniji kazao odlučno ‘ne!’, osnovao nacionalnu banku i zaštitio sunarodnjake“, koji je „Ustavom omogućio lustraciju, koja nije samo političko nego i ekonomsko pitanje“ i koji je „zakonom uredio i javni medijski sustav iz kojeg se moraju povući različiti agenti i obavještajci“?

Može li se, najzad, dogoditi i to čudo da i oni hrvatski čisti pravaši koji su novine punili pričama kako njihovi pajdaši iz Orbánu bliskog Jobbika „nemaju teritorijalne pretenzije na hrvatski teritorij, već na srbijanski i rumunjski“ naprasno progledaju i ugledaju sve ono što je i prije bilo ucrtano na jobikovskim mapama Velike Mađarske, pa da sami sebe prijave Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske zbog počinjenog zlodjela veleizdaje, za koji su do sada uredno optuživali svakoga tko im je spočitavao njegovanje šovenskog pobratimstva s onima što pomorski izlaz iz trianonskih frustracija traže u riječkoj luci?

Ne, ništa se od svega toga u zemlji Hrvatskoj ne može dogoditi. Dernjava oko Baranje i Međimurja će proći, a čežnja za „hrvatskim Orbánom“ će samo jačati. Tako će se ovdje i dalje panično tražiti autokrat koji će cenzorskom legislativom ušutkati javnost, ukoliko ova ne bude spremna puhati u nacionalističke diple, tražit će se demagog koji će mobilizirati mase da stanu na branik domovine pred - Orbánovim riječima kazano - „otvorenim napadom crvene i zelene opcije na tradicionalne vrijednosti u društvu, usmjerenim protiv crkve, obitelji i nacije“, tražit će se reformator koji će, poput mađarskog premijera, zatirati „potrošeni koncept socijalne države“ i razbucati svaku „iluziju o održivosti društva temeljenog na pravima na sve i svašta“, tražit će se čistač nacionalne kulture od patogenih pojava koje „kvare narodni duh“, a nadasve će se tražiti onaj tko bi, vidjevši kako se Baranja i Međimurje uklapaju u historiopatski koncept Orbanovine, zaustio da se i Hrvatskoj priznaju stare pravice u granicama Banovine…

Tražit će se, dakle, već koliko sutra taj „hrvatski Orbán“, samo što će ga se neko vrijeme zazivati pod hrvatskim frustrašama prihvatljivijim imenom „hrvatskog Putina“. A na tome hrvatskim orbanistima-putinistima neće zamjeriti ni Putinov prijatelj Viktor Orbán.

Novi list

( Predrag Lucić )