Kultura preko noći

Ako je moguće da se ljudi u Crnoj Gori obogate preko noći, uvijek sam se pitao da li je po nekoj formuli moguće očekivati da naši građani postanu kulturni preko noći.

„Jedan poziv menja sve“, nesvjesno je poručio tip sa govornice, i izvinio se zbog treme. Naravno, treba znati koji broj „okrenuti“. Za sve probleme uvijek zvati šerifa. Zna se ko je broj 1 u ovom gradu! Svemoćni ipak ne može baš sve, pa se jednom prilikom obratio načitanom prijatelju iz srednje škole sa pitanjem „Kako podići nivo kulture u Podgorici?“, baš kao da je moguće preko noći izazvati kulturnu poplavu, srušiti branu prostakluka.

Uslijedio je fenomenalan recept:

Odabrati pet viđenih žena i pet muškaraca iz neke državne firme, idealno bi bilo da su iz Opštine. Pri odabiru, obavezno imati u vidu razliku između termina birani i viđeni. Dalje, podvrgnuti ih svim tretmanima za njegu tijela i unajmiti im dobre frizere. Zatim ih poslati tako sređene u Mura butik da odaberu što svečaniju garderobu i da budu maksimalno „doćerani“. Nakon toga urediti sa direktorom CNP-a gratis karte za tih deset osoba, za sve predstave i koncerte.

Deset odabranih kultur-aktivista svako veče tako sređene slati u 19:30h da se „nacrtaju“ ispred pozorišta, tačno kod česme preko puta Njegoševog parka. Tih pola sata do početka predstava treba u rukama da drže karte i da razgovaraju među sobom, a kad im se neko približi da ućute. Tema razgovora nije uopšte bitna. Nekoliko njih može i da puši. Njihov posao je da izgledaju kulturno, da glume idealne konzumente prije predstave.

Naravno, bitni su posmatrači, oni su ciljna grupa eksperimenta. Građani će prolaziti, posmatraće ih i reći će: „Kakva gospoda, koja kultura!“.

Dakle, jeftnijie će „proći“ glavni grad ukoliko izdvoji novac za odijela, manžetne, cipele i frizere, ukoliko vještački proizvede „kružok kulturnih ljudi“ nego da upumpava novac u pozorišta, galerije i organizuje koncerte.

Sve je pitanje nivoa, a sadržina je sporedna. Bitna je maska i naravno da je sve pozorište, odnosno u ovom slučaju, pozerište.

Recept je idealan za naš grad i društvo. Imajući u vidu maramu koju naš Ministar Kulture nosi oko vrata, plan o deset kulturnih aktivista ne može da omane. Ta jedna marama značila je građanstvu više nego li većina kulturnih dešavanja u ministrovom mandatu. Ukoliko bi neko sproveo anketu, rezultat bi bio da je marama bila upečatljivija, jer je ostavila najviše traga na nekulturnu dušu naših građana koji su željni i gladni elitizma bilo koje vrste. Dakle, kod nas je kultura čist elitizam i ništa više. Kutura je u sjaju kristalne čaše koju drži zgodna žena na koktelu nakon predstave, podupiruću lakat dlanom druge ruke, ne mareći da li će karmin ostati na obodu čaše, jer to je „onaj“ karmin što „ne ostaje“. Nema mjesta nekulturi, ha!

Pitanje naše kulture je pitanje poze, a predstava je uvijek van pozornice. Dakle, sve kreće od oblačenja, i naravno diskursa. U modi je promenada kroz narodnu leksiku Crne Gore. Pritom, kultura nije zabava za siromašne. Kultura je stav elite, i to kulturne elite u eliti, koja se maramom, stavom, a naročito diskursom i dizanjem brade želi izdići, visoko iznad svih.

Međutim, postoje i oni mali konzumenti, ma koliko fizički krupni bili. Zamislite radnika u obezbeđenju nekog našeg političara, prinuđenog da posmatra predstavu u pozorištu iz prvog reda. Gorila u mraku. Za njega je to naravno mučenje, jer on ne tumači, već samo gleda. Mrak i udobna sjedišta učine da se i njemu prispava, da mu misli odlutaju od onog što vjerovatno ne razumije, a i ne trudi se da razumije. Posao mu je da ne razumije.

Iako je strogo zabranjeno, sklopi oči i on ponekad. Noć umije da opusti. On je samo čovjek, iako ga zovu Gorila. Probudi ga aplauz i svjetlo reflektora i brojnih sijalica. On skoči, zalupa mu srce, zjenice se prošire. Šokiran kostimima koju nose glumci na bini. Svi mu u trenutku djeluju kao zavjerenici. Zvijera okolo pogledom dok ruku drži na ljevoru. Pribere se, shvati da je sve to samo predstava, skloni ruku sa oružja, i drži ruke niz tijelo čekajući komande. Ne aplaudira jer mu nije rečeno da treba. Neće da pogriješi.

Predstava je završena. Pomisliće on tad da je i njega mogao neko da čuva da je devedesetih znao broj, da pozove prave ljude u pravo vrijeme. Mogao je i on da postane kulturan, mnogo ranije, ali što je tu je.

Gorila je dokaz da je moguće postati kulturan preko noći, i to samo u Crnoj Gori. Nikad nije kasno.

( Đuro Radosavović )