Hrvati osuđeni na Srbe i obratno

Iako je prva pomisao većine regionalne publike na naslov ostvarenja “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” još jedan film ratne tematike čija se radnja odvija početkom '90-ih godina prošlog vijeka, režiser i scenarista Predrag Ličina ipak je imao nešto drugo na umu.

On je regionalnu glumačku ekipu okupio za potrebe horor komedije, koja je u Hrvatskoj premijerno prikazana 28. februara, a u crnogorske bioskope stiže 7. marta.

U razgovoru za dodatak “Play” Ličina je otkrio više detalja sa snimanja, kako je došao na ideju da snima film za zombi tematikom, poruci koje želio da pošalje, a na samom početku nagovijestio je radnju “Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj”.

“U pitanju jeste horor komedija, odosno nešto što narod popularno naziva “zom-com”. Iskoristio bih ovu veličanstvenu priliku da naglasim kako u filmu nisu prisutna samo dva pomenuta žanra. Na nekom grafikonu žanrova koji su prisutni u ovom filmu to bi otprilike izgledalo ovako: komedija - 39, horor - 22, naučna fantastika - 15, avantura - 10, romansa - 9 i vestern - 5 odsto”, tvrdi režiser i scenarista.

“Mogu vam u jednoj rečenici opisati radnju filma. Dakle, u Hrvatskoj izbija zombi epidemija tokom koje se ispostavlja da su građani srpske nacionalnosti otporni na virus, pa grupa vrhunskih svjetskih epidemiologa pokušava da napravi spasonosni serum od srpske krvi”, ispričao je on.

Možete li nam reći nešto više o lokacijama na kojima ste snimali? Pretpostavljam da ima i scena na otvorenom, a s obzirom na to da su u pitanju zombiji, da li je bilo nekih anegdota sa prolaznicima?

Kod lokacija sam poštovao jedno od osnovih pravila žanra u kojem glavni junaci bježe iz grada u prirodu, jer je tamo manja mogućnost zombi napada, odosno zaraze. Jeste, bilo je snimanja sa zombijima na otvorenom gradskom području, ali snimali smo ljeti po priličnoj vrućini tako da na ulici nije baš bilo ljudi.

Mnogi su već bili na godišnjim odmorima ili kod kuće pod klimom, a i dosta se naroda iselilo u Irsku i Njemačku u posljednjih nekoliko godina. Kad smo snimanje prebacili u šumovite krajeve, tamo tek nije bilo slučajnih prolaznika.

Ono što je zapravo bilo najzanimljivije sa zombijima jeste to što smo im u oči stavljali bijela kontaktna sočiva kako bismo im prekrili zjenice što je zombijima davalo željeni “scary” moment. Problem je bio u tome što se kroz ta sočiva gotovo ništa ne vidi, pa možete pretpostaviti kako je bilo zombijima dok u filmu trče za živim mesom.

Kako ste dobili ideju za ovaj film? Mnogo medija pominje i povezuje “Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj” sa serijom “Walking Dead”, ima li tu istine?

Ima istine, ali veoma malo. Jedina veza ovog filma i serije su zombiji i zapravo ništa drugo. To ti je otprilike kao da se upitaš da li su “Povratak u budućnost” i “Terminator” povezani filmovi. Nisu baš, osim po činjenici da glavni junaci putuju kroz vrijeme.

Ideju za film dobio sam prije nekoliko godina kad sam shvatio da se rijetko koji zombi film bavi tematikom otkrivanja seruma koji bi spasio narod od opakog virusa.

U to vrijeme postojao je, čini mi se, samo jedan - “28 nedjelja kasnije” u kojem žena glavnog junaka posjeduje antitijela u krvi od kojih se pravi spasonosni serum. Tad se dosjetih da bi možda bila dobra fora da smislim priču u kojem je na virus imuna određena skupina ljudi, a možda čak svi pripadnici nekog naroda…

S obzirom na to da se u filmu ispostavlja da su jedino Srbi imuni na zombi virus, da li ste time željeli da pošaljete neku posebnu poruku?

Moguće je da sam želio reći da su Hrvati osuđeni na Srbe, i obratno. Ti svi narodi koji žive jedni do drugih svađaju se više od ostalih. Uostalom, kao i komšije na istom spratu u zgradi - ako živiš na 13. spratu svađaš se sa komšijom sa svog sprata, a mnogo rjeđe s ovim na 5. spratu.

Da sam film radio u Srbiji vjerojatno bi se zvao “Posljednji Albanac u Srbiji”, u Ukrajini bi se zvao “Posljednji Rus u Ukrajini”, dok bi se u Ujedinjenom Kraljevstvu zvao “Posljednji Englez u Sjevernoj Irskoj”.

Kakva su vaša očekivanja po pitanju gledanosti, mislite li da će film biti podjednako gledan u svim zemljama ex-Yu?

Čini mi se da će film biti podjednako gledan u svim ovim zemljama u kojima njegujemo isti jezik - Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Crna Gora.

Međutim, kako u filmu priličnu ulogu igraju i stanovnici naše najrazvijenije zemlje tako se nadam da bi i određeni broj ljudi mogao posjetiti i kino-dvorane u Sloveniji.

S druge strane, s našim narodima nikad ne znaš - možda film podbaci svuda osim, iz nekog nepoznatog razloga, u Makedoniji. Ili bude hit, na primjer u Litvaniji ili u Gruziji. Volio bih da sam vidovit.

Za sada su najavljene premijere u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, da li će i crnogorska publika imati priliku da pogleda film i ako da, kada?

Film u Crnu Goru dolazi u kina na isti dan kao i u Srbiji. Dakle, “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” od 7. marta širom Crne Gore.

U jednom intervjuu ste rekli da osim Hrvata i Srba, u filmu ima i junaka koji su Slovenci, Albanci i Bosanci. Zašto su Crnogorci izostavljeni iz zombi apokalipse? Jesmo li je prespavali?

Ma niste je prespavali, nego vas namjerno nisam stavio da vas što više istaknem. Da sam vas utrpao među sve ove Hrvate, Srbe, Bosance, Slovence i Albance utopili biste se s njima. Ovako me sad svi pitaju: “Čekaj malo, a gdje su Crnogorci?”, a ja im zadovoljno odgovaram: “Eeee, tačno sam znao da ćeš me to pitati!”.

U Srbiji je već nekoliko godina trend da se uspješni filmovi nakon bioskopskog prikazivanja pretoče u televizijsku seriju, imate li vi takvih ambicija?

Nemam tih ambicija pošto film nikada nije ni bio zamišljen da se od njega pravi televizijska serija. Mislim, mogao bih izrezati film na trećine i od toga dobiti tri polusatne epizode, ali to je prilično besmisleno, jer u serijama vladaju drugačija pravila nego na filmu.

Čak mi je mnogo smislenije da napravim 91-minutne epizode koje bi se emitovale na nekom Youtube kanalu, pa nakon svake kratke epizode potpišem i neki slogan, kao na nekoj reklami.

Inače, prošlog sam ljeta napisao i scenario za televizijsku seriju od šest epizoda koja se zove “Početak”. To je zapravo prednastavak “Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj” u kojem je opisano šest situacija koje se dešavaju neposredno prije početka zombi epidemije iz filma.

Severina je aktivistkinja za prava zombija

U pitanju je hrvatsko-srpska koprodukcija, a i glumačka postava je takođe podijeljena, da li je bilo teško ostvariti tu saradnju?

Kod ove hrvatsko-srpske saradnje na produkcijskom i glumačkom planu, a slovenačke na post-produkcijskom sve je proteklo na zaista zavidom nivou kojeg se ne bi posramili ni saveznici tokom Drugog svjetskog rata.

U filmu igraju Hristina Popović, Sergej Trifunović, Rene Bitorajac... Jeste li angažovali sve glumce koje ste željeli, odnosno zamišljali u ulogama koje ste napisali i kako je došlo do saradnje sa Severinom Vučković Kojić?

Angažovao sam apsolutno sve glumce koje sam i zamišljao pa tako i Severinu. Do saradnje sa njom je došlo jer je poznajem godinama, pošto sam joj još mračnih devedesetih snimao nekoliko muzičkih spotova. Znala je da krećem u snimanje, ponudio sam joj ulogu na foru “special guest star”. To joj je bilo smiješno, pa je prihvatila ulogu i tako smo dobili italijansku aktivistkinju za prava zombija.

( Mirela Zogović )