O kojem to događaju govori ime Carev laz?

Stali smo na mjestu na kojem pogled okrećemo ka brdskom pojasu na zapadu Zetske ravnice. Jer, vidjeli smo da postoji jak rezon da je Stefan Vojislav 1040. godine odnio pobjedu upravo na tom prostoru, a ne kod Vranja u Zeti ili kod Vranjine na jezeru. Jasno je da za takvu tvrdnju mora postojati snažan argument.

“Mjesto Vurania”?

“Brdo Vranj u klancu Carev laz niko nije ni pomenuo“, kaže Gojko Crnčević (“Probuđena Propratna”, Praha-Perast, 1999). Riječ je o kamenitom brijegu koji se uzdiže iznad Gospoština na vrhu Rvaša, čiji naziv u potpunosti odgovara mjestu “Vurania” iz Ljetopisa popa Dukljanina.

Njegovim podnožjem danas prolazi magistralni put koji nastavlja pravinom kroz Dobrsku Župu, a onda se uspinje preko Meteriza ka Cetinju. Cijeli taj potez je idealan za zasjede i iznenadne napade, jer je tu zbog oblika terena svaka vojska morala biti razvučena i izložena neočekivanom udaru s okolnih visova. I sam oblik i pravac prostiranja ove izdužene udoline (istok-zapad) idealno odgova opisu bitke iz Ljetopisa. Može li, dakle, biti da se davnašnja Vojislavljeva bitka iz 1040. godine odigrala na tom mjestu?

Carev laz

Ovdje je u prvom planu ždrijelo Carev laz koje se proteže podno Vranja i Leperića, u dužini od dva-tri kilometra, od skretanja za Rijeku Crnojevića pa do početka Dobrske Župe. Ali, šta je sa kontroverznom “bitkom na Carevom lazu” iz jula 1712? Poznato je da ovaj događaj mnogi istoričari osporavaju. Ali, nakon svih polemika postalo je jasno da se na tom potezu 1712. ipak dogodilo nešto vrlo značajno. Činjenica je da ne postoje podaci o centralnom boju, ali se iz šireg konteksta nazire niz manjih bitaka na širem potezu.

Lik ratnika u kamenu, kanjon Cijevne; Foto: Slobodan Čukić

O tome je nedavno vrlo razložno pisao istoričar Radoslav Raspopović. Poenta je u isljedničkom procesu koji je 1721. vođen u Rusiji, na kojem je ruski oficir Mihailo Miloradovič morao da pravda velike dugove koje je načinio tokom višemjesečnih ratnih operacija u Crnoj Gori. Iz sačuvanih dokumenata je očito da u ruskom carskom Senatu nije bilo nikakve sumnje o bojevima koji su se dogodili u julu 1712, a o kojima je svjedočio sami Miloradovič. Što bi se svakako dogodilo da je za to postojala bilo kakva osnova. U njegovim izvještajima se, naprosto, ne može uočiti bilo kakva tendencioznost.

Ali, time se ovdje ne možemo detaljnije baviti, jer bi nam oduzelo mnogo prostora. Nas zanima mogućnost da se, nezavisno od tih ratnih događaja iz 1712., na istom prostoru, stotinama godina ranije takođe odigrao veliki ratni sukob. Naime, Crnčević lucidno uočava da bi se naziv Carev laz (sa značenjem mjesta pogibije carske vojske) mogao odnositi na veliku bitku iz prethodnih vjekova, pa zaključuje da je riječ baš o sukobu iz 1040. u kojem je Vojislav potukao grčku “carsku vojsku”. U čemu presudnu ulogu igra toponim “Vranj”.

Gospoštine

Sva je prilika da su se na tom potezu grdno izmiješali istorijski planovi. Na tu zbrku, na primjer, ukazuje predanje vezano za obližnje Gospoštine u Rvašima, za koje narod raspreda da im je ime došlo otuda “što je tu za vrijeme boja na Carevom lazu ispogibala sva turska gospoda”. Ali, još je Andrija Jovićević komentarisao 1911. da je ime Gospoštine prije došlo od hrama Svete Gospođe koji je tu nekada postojao (“Riječka nahija”, 156). “U Gospoštinama je bila crkva, hram sv. Gospođe gdje se svake godine o Gospođinu-dne držao panađur” (isto, 196).

Za nas je važno što se iza detalja o pogibiji “turske gospode” možda krije mnogo starije predanje o pogibiji “grčke gospode”, koje je izbledjelo tokom dugih vjekova i pomiješalo se sa kasnijim događajima. Osim toga, ne postoji pouzdani podatak o starosti toponima Carev laz. Risto Dragićević je pretpostavio da je taj naziv skovan tek u drugoj polovini 18. vijeka, nakon smrti vladike Vasilija Petrovića (1766). Ali, moglo bi se ispostaviti da je nastao cijelih šest i po vjekova ranije, još u dobu Vojislavljevića.

Skilica i Zonara

Bilješke vizantijskih pisaca Jovana Zonare i Jovana Skilice idu u prilog Crnčevićevoj tvrdnji. Jer, obojica ukazuju da je Vojislav nakon bijega iz Carigrada 1037/38. boravio u „brdima“ ili „planinama“. Zonara navodi da je Vojislav po povratku u Zetu oko sebe “okupio četu”, “skrivao se po ilirskim brdima kao divlja zvijer” i pljačkao obližnja plemena podložna Grcima (Vizantijski izvori III, Beograd, 1966, 254).

Grčki velikodostojnici na crtežu u Skiličinoj Hronici

Skilica je opširniji. Kaže da je Vojislav “prije kratkog vremena pobjegao iz Carigrada”, kao i da je iz Zete protjerao grčkog namjesnika Teofila Erotika (Vizantijski izvori III, 157). Pominje i da je Vojislav za sebe prigrabio zlato sa grčke lađe koja se nasukala na “ilirske obale” (isto). Zbog čega je vizantijski car na Vojislava u proljeće 1040. poslao vojsku koju je predvodio Georgije Provatas. Ali, ovaj “stigavši u zemlju i zapavši u gudure, jaruge i besputna mjesta, izgubi cijelu vojsku i sam se jedva spasi” (isto, 158).

U planinama

Govorimo dakle o bici iz 1040. a ne o onoj iz 1042. u kojoj su Grci takođe bili potučeni. Ključno je što Skilica kaže da je Vojislav po povratku u Zetu “zauzeo ilirske planine” (isto, 159). Što se vjerovatno dogodilo ubrzo nakon bijega iz Carigrada, a prije protjerivanja Teofila Erotika. Ovaj podatak ne može biti dragocjeniji, jer ukazuje na razmjere Vojislavljevog poduhvata, kao i o tome da mu je utočište bilo u brdskom zaleđu. Posredno upire prstom i na ambijent u kome se dogodila bitka iz 1040. Jasno je, dakle, da je Vojislav po povratku u Zetu kontrolisao krševiti pojas. Možda cijeli a možda samo dio. O tome možemo samo da nagađamo.

Zamka u brdima

Crnčević je uvjeren da se grčka kaznena ekspedicija u proljeće 1040. godine, u potjeri za knezom Vojislavom, kretala starim putem uz Rvaše prema Vranju, istom drumskom trasom kuda su kasnije išli i turski pohodi.

“Grčka vojska je stigla velikim putem koji polazi od Skadra, istočnom stranom Skadarskog jezera, ispod kastratskih gora u ravnicu Zete. Odatle je skrenula s glavnog puta prema zapadu, u pravcu zetskih brda u kojima su se nalazili pobunjenici na čelu sa Stefanom Vojislavom. Nedaleko od Carevog laza nalazi se ždrijelo niz koje se spušta put u Zetsku ravnicu. Ovo je jedino razumno mjesto gdje bi lukavi strateg Vojislav mogao postaviti zamku za veliku vojnu silu Vizantije“, smatra ovaj autor (“Probuđena Propratna”, Praha-Perast, 1999).

Carev Laz i Vranj, pogled sa magistrale prema Cetinju; Foto: S. Čukić

Za ovu tvrnju postoji jak temelj. Rekli smo da ime obližnjeg brda Vranj idealno odgovara toponimu “Vurania” iz Ljetopisa popa Dukljanina. Takođe, cijeli potez Carevog laza je u vojno-strateškom smislu idealan za nekoga ko se bori za goli opstanak pred nadmoćnijom silom.

Pitanje rezona

Korist koja bi za nas mogla proizaći iz ovoga je ogromna. Ne radi se samo o mjestu bitke iz 1040., već i o razumijevanju značaja cijelog područja na trasi nekadašnje saobraćajne žile kucavice. U pozadini priče o Vojislavu i Grcima pojavljuje se slika predjela koji je oduvijek imao veliku stratešku važnost. Ali, o tome u literaturi nema ni nagovještaja. Istoričari za taj prostor u jedanaestom vijeku ne vezuju bilo kakav vojni i politički događaj. Zapravo, taj se krševiti pojas uopšte i ne pominje do crnojevićkog vremena. Ovo porađa mnoga pitanja. Nedostaje nam “pozadinski” razlog, koji se javlja tek sa prvim pomenom Soko-grada 1444. a pogotovo od kada je četiri decenije kasnije (1481) Cetinje počelo da dobija obrise državno-političkog centra.

Okolni put

Kako da nazremo šta se 1040. moglo nalaziti na širem području oko Vranja i Carevog laza? U čemu je njegova važnost? Zbog čega bi baš tu Vojislav pripremio zamku Grcima? Da li mu je možda tu bilo utočište? Jer taj je kraj prilično udaljen od Dupila u Crmnici, gdje se po Crnčevićevom uvjerenju nalazila Prapratna? Crnčević je svjestan ovoga, pa zaključuje da su Grci u proljeće 1040. krenuli pored brda Vranja, “okolnim putem”, u namjeri da priđu Prapratni preko današnje Riječke nahije, Ljubotina i Komarna. Pritom se čvrsto drži crmničkog narodnog predanja koje opširno pripovijeda o uzrocima kasnije bitke iz 1042, kao i o samoj toj bici, a prema kojem je Vojislavljevo gnijezdo bilo visoko u Crmnici, iznad kanjona Orahovštice.

S koljena na koljeno

Ovo nas nagoni da se detaljnije pozabavimo tom pričom, koja spada među najzagonetnije tekovine naše narodne tradicije. Ovo zagonetno predanje je zapisano u drugoj polovini 19. vijeka po kazivanju dupioskog kapetana Mila Vujovića, koji je, poput mnogih tadašnjih crnogorskih prvaka, bio nepismen. Do tada je prenošeno usmenim putem, s koljena na koljeno (R. T. Plamenac, „Memoari“, CID, Podgorica, 1997, 484-487). U njemu se kaže, da je Vojislav “kad je počeo da vlada sa Zetom tražio sklonište đe bi se mogao najsigurnije sačuvati od Grka“, kao i da ga je našao sjeverozapadno od Skadarskog jezera „u mjestu Paprati koje se sada zove Tunje“ (blizu Dupila, Propratnice i Trnova). Tu je “ozidao na jednom brijegu drven gradić“ a „sa sobom je uzeo trista dobrovoljaca sve najboljega junaka i naselio ih kod sebe u isto mjesto Paprati“. „Nad dobrovoljcima je postavio vojvodu Brljana“, a „na ruku mu je bio i Miković koji je tada bio na snagu u Crmnicu“.

Brdo Vranj (lijevo) i Carev laz iz pravca Dobrske Župe; Foto: S. Čukić

U predanju se opširno iznose i razlozi zbog kojih su Grci krenuli u pohod 1042. godine, pri čemu je objašnjenje konzistentnije nego u Ljetopisu popa Dukljanina. Jer jasno se ukazuje da su Vojislavljevi prepadi prekinuli trgovinu preko Zete. Čega u Ljetopisu nema. Tako se, na vijest da se sprema potjera za zetskim knezom, trgovac “Latinin” (koji tajno radi u korist Vojislava) otvoreno raduje pred Grcima što će taj “odmetnik” konačno biti uhvaćen a karavani iznova krenuti preko Zete.

Naučni značaj

Crnčević ima jake razloge da se drži crmničkog predanja jer je ono vrlo intrigantno za nauku. Odavno je uočeno da ova priča sadrži detalje kojih nema u Ljetopisu. Poput brodoloma vizantijske lađe sa zlatom (1039/1040) koji pominje Skilica, ili opisa količine zaplijenjenog zlata, koji se skoro poklapa sa vizantijskim izvještajima. Porijeklom ovih mjesta bavio se Vojislav Boljević-Vuleković, ali je na tome sve i ostalo (“Pitanje ubikacije Prapratne”, Zbornik o Skadarskom jezeru, CANU, 1983, 634-35). Za ovaj “višak” podataka još nije pronađeno objašnjenje.

(Trinaesti nastavak u narednom neđeljnom broju)

Galerija

( Slobodan Čukić )