O pukovniku, gladi i propalim idealima
Garsija Markes se smjestio u Hotel d' Flandre u 16 Rue Cujas, u Latinksoj četvrti
„Pukovniku nema ko da piše“ je moje najdraže djelo.
G.G.Markes
Zima u kolumbijskom gradiću Sukru i francuskoj prijestonici srodne su samo po kalendarskom slijedu - kad ovaj karipski pueblo već uranja u tropsko zelenilo, vjetar sa Sene rastjeruje i najupornije šetače sa bulevara Sen Mišel i Sen Žermen.
Ali glad koja je na stotinjak strana proganjala Pukovnika iz istoimenog Markesovog romana i samog Gaba za njegovih „pariskih dana“ , bila je „u vlas ista“ .
Gabrijel Garsija Markes u Pariz je doputovao decembra 1955. godine, kao dopisnik bogotskog dnevnika „El Espektador“. Pošto je, poput pravog kolumbijskog „costenosa“, na pariskom snijegu izveo nekoliko nespretnih pirueta, Garsija Markes se smjestio u Hotel d’ Flandre u 16 Rue Cujas, u Latinskoj četvrti. Brojna kolonija južnoameričke političke emigracije izbjegla pred „svetom porodicom“, latinoameričkih diktatora - Odriom, Somozom, Armasom, Truhiljom, Batistom - srdačno je prihvatila budućeg nobelovca pristiglog u „prijestonicu svijeta“ sa par zavežljaja. Njihova pomoć biće utoliko dragocjenija što će Markesov matični list „El Ekspektador“, kao i njegov kratkovjeki nasljednik „El Independiente“ uskoro biti ugušeni ciničnom kombinacijom cenzure i direktnog zastrašivanja.
Bez novca, stalnog zaposlenja, uticajnih poznanstava, sa nezavršenim romanom u rukopisu - „Zla kob“ - Gabo će se nevoljno zaputiti „Balzakovom stazom“ - ka varljivoj književnoj slavi, hladnoj mansardi i... strasnoj ljubavnoj vezi.
Drama u romanu, drama u životu, Tačia je bila u poodmakloj trudnoći: i dalje je čuvala djecu, ribala podove, povraćajući od napora. Grozno, grozno vrijeme - reći će ona kasnije
Mariju Konsepsion Kvintanu, Španjolku komplikovanog imena i jednostavnog nadimka Tačia, Garsija Markes upoznao je blijede martovske večeri u društvu portugalskog kolege. Tačia je dostojanstveno nosila krst emancipovane žene Frankovog doba, (raskrstila je sa crkvom, živjela je sama) ali i bolno sjećanje na strasnu vezu sa Blasom de Oterom - velikim španskim pjesnikom nestalnog karaktera. Poznanstvo sa Gabom nije bilo „ljubav na prvi pogled“ - prije je nalikovalo „ljubavi brodolomnika“.
„Rekla bih da mi se na prvi pogled Gabrijel nije svidio: doimao se despotski nastrojenim, oholim, ali nekako plahim: doista neprivlačna kombinacija. Sviđali su mi se muškarci tipa Džemsa Mejsona - Blas mu je bio prilično nalik - tipa britanskog džentlmena, a ne zgođušni latino - ljubavnici poput Tajrona Pauera. Takođe su mi uvijek bili draži stariji muškarci, a Gabrijel mi je više ili manje bio vršnjak. Odmah se počeo hvaliti svojim poslom, činilo se da sebe smatra novinarom, a ne piscem. Prijatelj je otišao iz bara u deset, a mi smo ostali ondje, razgovarali, i onda počeli hodati pariskim ulicama. Gabrijel je govorio grozne stvari o Francuzima... i ako su mu Francuzi kasnije vratili milo za drago, jer su se pokazali previše racionalnim za njegov magični realizam“. Tek te noći, dok su uz Gabove očaravajuće priče o usnulim karipskim gradićima koračali beskrajnim pariskim bulevarima, njena uzdržanost prema ovom neobičnom Kolumbijcu topila se poput pahulja koje su svjetlucale na Gabovom kaputu.
Šoljica tople čokolade, diskretna polutmina bioskopskih predstava, šetnje pariskim kejovima, bili su samo kratkotrajni proplamsaji sreće. Povratna karta za Kolumbiju poslata od uprave lista pitijski je nagovještavala nešto zlokobnije - dane nemaštine, gladi, očaja. Novac od prodate avionske karte brzo je potrošen, a Gabovi dugovi u hotelu alarmantno su narasli. Za skupljene prazne flaše i stari papir od obližnjih piljara dobijao je tek sitniš. Ručak su spremali na kostima „posuđenim“ od obližnje mesare. Tačia je sve vrijeme čuvala djecu, ribala podove. Po povratku „kući“ zaticala je nezagrijanu sobu, praznu ostavu, Gaba uronjenog u svijet dalekog gradića Sukra. Slijedile su rasprave, svađe, prebacivanja, ogorčeni monolozi, a njihova ljubav topila se poput pahulja zaostalih na pariskim kandelabrima.
(...) Nesporazumi u životu, nesporazumi u romanu. Nikako ne uspijeva Garsija Markes da razvije tu zlosretnu „Zlu kob“. Pobunio se jedan od sporednih likova romana, ostarjeli pukovnik što je svojevremeno, pred mirisom prezrelih banana, iz Makonda utekao u Sukr, zagušljivi riječni pueblo zagubljen u tropima Kolumbije. Čas širi ruke poput bliblijskog proroka, ovaj namučeni veteran građanskih ratova, čas s dostojanstvom rimskih patricija traži „pravo na riječ“. Izvorni roman, „Zla kob“, uvezan je iskrzanom mašnom i odložen na dno rasklimanog ormara, a oštri, iskošeni rukopis pariske nemaštine ispisivaće narednih mjeseci stranice „Pukovniku nema ko da piše“, budućeg remek - djela kratke proze: priču o namučenom čovjeku i njegovoj napaćenoj ženi što žive za pijetla - posljednju uspomenu na ubijenog sina, priču o izgubljenim idealima, ravnodušnom okruženju i nadi zagubljenoj u birokratskim lavirintima.
Polazna tačka i za ovo Markesovo djelo bila je mutna i nostalgična uspomena na čovjeka koji je danima, na ribljoj pijaci u Barankilji, s nekom “tihom tjeskobom“ čekao barku. Tu negdje u blizini bili su Gabov djed, pukovnik Markes koji se nadao mirovini iz Hiljadudnevnog rata, otac Rafaela Eskalonea, takođe pukovnik, - u Kolumbiji je tih godina svaka treća uniforma bila pukovnička - De Sikin Umberto D, ali i sve ono kroz što su Gabrijel Markes i Tačia prolazili u ravnodušnoj francuskoj prijestonici.
(...) Drama u romanu, drama u životu, Tačia je bila u poodmakloj trudnoći: i dalje je čuvala djecu, ribala podove, povraćajući od napora. Grozno, grozno vrijeme - reći će ona kasnije.
„Moram priznati da je bio do kraja pošten što se trudnoće tiče. To se za njega doista moglo reći. Poveli smo otvorenu raspravu i on me je pitao šta želim. Mislim da bi bio prilično sretan da je dobio dijete. Il s’ assouvit, kao što kažu ovdje: pristao je na sve moje želje, ja sam bila ta koja to nije željela. Znao je koliko sam ozbiljna u pogledu djece, pa je znao da ću očekivati od njega da se oženi mnome. Tu je bio i dobar i slab. Jednostavno me je puštao da činim što god odlučila. Mislim da nije bio toliko užasnust kao ja. S njegovog latinoameričkog stajališta to vjerovatno nije bilo tako neobično i šokantno; možda je čak i bio ponosan, koliko ga znam.“
Jedan nesrećni događaj razriješiće njenu bolnu dilemu. Hitno je prebačena u Maternite Port Rojal - sumorno zdanje isunjeno beskrajnim kvadratima bolničke tišine. Gabo je redovno dolazio u večernje posjete, ali su oboje znali da je među njima sve završeno.
(Kraj u narednom broju)
( Nebojša Knežević )