Moćno nasljeđe Živka Nikolića

Po mnogo čemu jedinstvena stvaralačka ličnost, autor redovničke posvećenosti, Živko Nikolić je svojim umjetničkim opusom značajno doprinio širokoj afirmaciji crnogorske kulture i umjetnosti. Osobenim rediteljskim postupkom, i onda kada mu produkcione okolnosti nijesu bile naklonjene, uspio je da na filmsko platno na uzbudljiv način prenese običaje ljudi iz podneblja u kojem je ponikao i kojem se stalno vraćao, transformišući ih u snažne poetske metafore. Njegov autentičan prosede trajno su obilježili suočavanje sa temama koje su bile ili jesu i dalje tabu, sa (pseudo)mitologemama i hipokrizijom i, nadasve, demistifikacija tradicionalnog moralnog koda, uz saosjećajno i humorno oslikavanje crnogorskog etnosa i etosa.

Zadatak umjetnika, smatrao je, sastoji se u tome da dešifruje jedno vrijeme i da bude posebno osjetljiv na trenutak u kojem dolazi do sloma moralnih normi. Nikolićev filmski opus umnogome se razlikuje od stvaralaštva njemu generacijski bliskih autora iz bivše zajedničke države; uistinu, on je bio svojevrsna protivteža dominantnim stilovima i filmskim strujanjima u jugoslovenskoj kinematografiji.

Uzevši u obzir navedeno, za očekivati bi bilo da je o Živku Nikoliću napisan već priličan broj studija i da su njegovi filmovi bili predmetom temeljne analize i proučavanja. No, svjedoci smo da stvari stoje posve drugačije. Biće da je sindrom prepoznavanja jedan od razloga sa kojih su Nikolićevi filmovi, kao, uostalom, i on sam, dočekivani sa prilično podozrenja. Lakše je pretpostaviti da ti filmovi govore o nekom drugom, o karikaturalnom svijetu koji je zauvijek ostao tamo negdje iza brda. Zato se određivanje prema tom nasljeđu, u značajnoj mjeri i kada je savremeni crnogorski film u pitanju, odvija po principu prigušenog odricanja.

„Ja ne negiram onaj dio ‘herojske’ Crne Gore. Zasigurno će i takva Crna Gora naći svog reditelja... Uostalom, bio bih veoma nesrećan ako ta Crna Gora, koju ja slikam, ne liči i na sve druge svjetove, u drugim prostorima, drugim civilizacijama. Mene zanima ono univerzalno, zajedničko. Sve ostalo je spoljno, manje važno.“

Otuda su dvije publikacije dr Zorana Koprivice - Teorijsko-analitički aspekt poetike Živka Nikolića (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Podgorica, 2017) i Filmovi Živka Nikolića(Kairos, Nikšić, 2018) - koje autor odveć skromno skromno naziva monografijama, dočekane sa pažnjom u stručnim filmološkim krugovima. Riječ je o sveobuhvatnoj analizi Nikolićevih dokumentarnih i dugometražnih igranih filmova, zasnovanoj na savremenoj metodologiji naučno-istraživačkog rada.

U prvoj studiji, dr Koprivica opisuje sociokulturni kontekst, vrijeme i mjesto nastanka svakog filma, uključujući u tekst i Nikolićeve autopoetičke iskaze. Drugi dio nam pruža dijahronijski presjek filmske teorijske misli u odnosu na Nikolićev rad, dok treće poglavlje predstavlja sublimaciju svih izražajnih modaliteta Nikolićevog rediteljskog prosedea. Na kraju, dr Koprivica Nikolićev opus sagledava u odnosu na estetičke sisteme drugih autora i ukazuje na mjesto i značaj ovog autora u širem filmskom kontekstu.

U drugoj knjizi, uz repeticiju određenih zaključaka, dr Koprivica dodatno širi svoj interpretativni opseg. Obuhvaćeni su svi konstitutivni slojevi filma, uz pronicljivu detekciju intertekstualnih prožimanja. Nikolićeve drame čekanja i drame odlazaka prožete su humorom i groteskom kao principima organizacije sižea. Podrobna analiza strukturalnih i dijegetičkih svojstava ukazuje na složen proces estetskog uobličenja idejno-tematskog sklopa, po pravilu sa elementima mitskog i arhetipskog. Dr Koprivica dalje ukazuje na potragu za transcendentnim u dokumentarnim filmovima, na karakteristične topose ljubavi i smrti koji će biti transponovani u igrane filmove. Odnosno na umjetnost kao jedinstven čin preobražaja.

Baveći se recepcijom Nikolićevih filmova u vrijeme kada su premijerno prikazani, dr Koprivica konstatuje da su oni najprije prihvaćeni od strane publike. No, autor zna da bi redukcija na semantički okvir, koja je nerijetko diferencirala odnos prema tim filmovima, bila površna i nepotpuna. Stoga na teorijski potkrijepljen način sagledava referencijalne estetske vrijednosti Nikolićevog djela.

Premda se drži preciznog metodološkog okvira, Koprivica o filmovima Živka Nikolića piše sa iskrenom naklonošću strastvenog gledaoca. Tako se značajni fragmenti teksta kojim dominira naučna retorika čine prijemčivim i širem čitalačkom krugu.

Riječju, osvjetljujući najvažnije aspekte poetike Živka Nikolića, dr Zoran Koprivica je dao važan doprinos crnogorskoj filmologiji, ali i neophodan podsticaj za dalja istraživanja naše filmske baštine.

( Andro Martinović )