Geopolitička igranka

Kina nema ni namjeru niti mogućnosti da kupi Evropu”, rekao je početkom 2012. kineski premijer Ven Điabao govoreći na ekonomskom forumu u Kantonu. Sama okolnost da je premijer Điabao tada pokušao da relaksira evropske partnere usled narastajuće zebnje da bi kineski kapital mogao da preuzme Evropu, dovoljno plastično oslikava kolika je danas ekonomska moć Kine. Snažan kineski rast je stabilan već decenijama. A sa deviznim rezervama od 2.859 milijardi dolara, kineske državne firme kupuju resurse širom zemnjinog šara gotovo kao na rasprodaji. Takođe, ova država je danas najveći potrošač nafte i prirodnog gasa u svijetu, pri čemu će kineska glad za energentima u budućnosti biti sve veća. Dodajmo i to da je Kina već odavno spremna da otkupi svaku kap tečnog gasa koju Rusija ne isporuči Evropi.

U međuvremenu Rusija više ne krije da fokus svog glavnog strateškog opredjeljenja odlučno okreće ka istoku. Prema studiji Ruskog instituta za energetska istraživanja, pri Ruskoj akademiji nauka, do 2040. u svijetu će za 46% porasti potreba za osnovnim energentima, pri čemu će najveći udio otpasti na gas. Upravo do navedene godine Kina će biti najveće tržište energenata - procjenjuje se duplo veće od npr. onog u SAD. Pored Kine, projekcije su da će se nakon 2025. rast traženje u Aziji premjestiti na Indiju. Treba li reći da već danas Kina i indijski potkontinent kombinovano imaju skoro 3 milijarde stanovnika.

Ruski predsjednik Vladimir Putin predvodiće u maju brojnu delegaciju ruskih biznismena u Pekingu. Pored brojnih ugovora, tokom ove posjete očekuje se i da Moskva i Peking potpišu ugovor na 30 godina o isporuci gasa, koji podrazumijeva 38 milijardi kubnih metara gasa godišnje počevši od 2018. Isporuka će ići gasovodom Snaga Sibira, čija je gradnja u toku. A značajan detalj je da ovaj ugovor sasvim sigurno neće biti obračunat u američkim dolarima.

Kina i Rusija već godinama pregovaraju o isporuci energenata kao i produbljivanju saradnje na privrednom i vojnom planu. Pregovori takvog značaja nikada nisu laki i jednostavni. Ali nema sumnje da su povjerenje i nivo saradnje između ovih zemalja dostigli veoma visok stepen. Takođe, i najnovija ukrajinska kriza sve češće se tumači kao dodatni podsticaj koji Rusiju ubrzano gura u kineski zagrljaj.

Ima dosta faktora nezaobilaznih pri razumijevanju aktueknog geopolitičkog trenutka. Prvi je sve markantnije pomjeranje političke, ekonomske, finansijske i svake druge moći na Daleki istok. Drugi je povratak snažne Rusije koja se pod Putinom ubrzano konsoliduje i postavlja kao snažan geopolitički igrač. Zanimljivo da se posrnula Rusija 90-ih percipirala kao primjer i šampion reformi na zapadu. Dok je danas slučaj da što je Rusija jača - to je i sve manje demokratska u očima Amerike.

Treće, možda najvažnije, na pomolu je strateški savez između Kine i Rusije. Takav scenario promoviše duet Moskva - Peking kao glavnu osovinu moći za 21. vijek. Ako su SAD do sada manje više uspješno uspijevale da spriječe približavanje Rusije i Njemačke, izgleda da to neće biti tako “lak” zadatak kada je u pitanju rusko-kineski savez. SAD su posebno zabrinute zbog očigledne mogućnosti odbacivanja dolara kao glavne valute u trgovini naftom i gasom, u čemu ključnu ulogu ima upravo intenziviranje rusko-kineske saradnje.

Da podsjetimo, najveći izvor američke globalne moći bez sumnje leži u činjenici da su SAD uspjele da nametnu dolar kao globalno sredstvo plaćanja. Činjenicu da je predsjednik Nikson 1971. ukinuo konvertibilnost dolara u zlato (zlatni standard) dala je Americi mogućnost da štampa dolar u neograničen količinama, ali i da tako nastalu inflaciju izvozi ostataku svijeta. Time i ne čudi da je svojevremeno američki nobelovac i guru neoliberalne ekonomske misli, Milton Fridman, rekao da mu ne bi smetalo da SAD štampajući dolare kupuje naftu sve dok se ti dolari ne vrate u Ameriku. Prosto rečeno, inflatorni pritisak bi pri tom scenariju bio tako snažan da bi američka ekonomija ubrzo doživjela kolaps.

Koliko je ovo osjetljivo pitanje za SAD govori i pritisak koji trpe zemlje poputa Irana i Venecuele koje pretenduju da zaobiđu dolar u poslovima sa naftom. A poznate su posledice po Irak i Libiju koji su takođe imali slične ideje. Ipak, danas su sve glasnije najave zemalja BRIK-a da je potrebna promjena političke i finansijske globalne arhitekture, dok članice Šangajske grupe (koje usput drže oko 60% evroazijske teritorije) otvoreno proklamuju cilj stvaranja novog pravednijeg svjetskog poretka.

U finalu sve pomenuto ima implikacije na zbivanja u Evropi. Evropa je svjesna da ne može da funkcioniše bez kineskog kapitala i ruskih energenata. Sve eksplicitnije najave Rusije o zaokretu ka istoku mnogi tumače i kao suptilni signal Njemačkoj da ipak nije nezamjenjiva. Rusija već godinama pruža ruku Evropi u vidu predloga o zoni slobodne trgovine od Lisabona do Vladivostoka, a Kina je takođe veoma otvoreno poziva da joj se ekonomski priključi i da se ne vezuje pretjerano za transatlatizam. Evropa do danas nije pokazala dovoljno sluha za takve predloge, što bi ako kriza u Ukrajini eskalira moglo da je dovede u neku vrstu izolacije. Da li se Evropa u tom slučaju možda preračunala?

Kriza u Ukrajini nije u interesu Ruske Federacije koja je i dalje u procesu jačanja i konsolidacije svoje pozicije. Rusiji ne treba rat u susjedstu koji usporava ekonomsko približavanje sa evropskim partnerima. Evropi, takođe, nije u interesu destabilizacija na sopstvenom tlu. Nije slučajno da upravo najviše iz Njemačke i Austrije stižu uzdržane i pomirljive poruke o deeskalaciji ukrajinske krize. Njemačka je svjesna da bi sankcije prema Rusiji upravo najviše pogodile ne Rusiju nego - Njemačku. Imajući u vidu da su suštinski interesi Rusije i Njemačke komplementarni, ova kriza bi nadalje prolongirala njihovo strateško povezivanje i evroazijsku integraciju. Najveća žrtva krize je svakako ukrajinski narod koji se na žalost našao u središtu geopolitičkih previranja.

Jedina velika sila koja u ovim okolnostima ima koristi od tenzija i kojoj odgovara nestabilna Evropa nalazi se sa druge strane Atlantskog okeana. Po svemu sudeći, velika geopolitička igranka se zahuktava. Na starom kontinentu zasigurno ima dovoljno svijesti koja to prepoznaje, ali da li postoji i dovoljno snage da se djeluje u sopstvenom interesu?

( Nebojša Popović )