Nikad kao Bane

Netko bješe Popoviću Bane, netko bješe Bane u nevelikoj Podgorici, nevelikoj Podgorici kraj Ribnice. Ime mu ga daje, i ime i nadimak! Branislav, da brani što je slavno, a ima što da brani. I nadimak, Bane. Pristoji mu titula bana, makar zbog držanja.

Ah, ubiće me prejake rime, ali same se rime za Bana kače. Naslanjajući se na govornicu koja je ukrašena natpisom „ZRELO NAPRIJED“, Bane je svojim govorom na mitingu dokazao da je sve teatar.

Od samog početka njegovog govora osjećao sam se kao da će na Podgoricu svakog časa početi da padaju granate, kao da je artiljerija spremna da zaspe granatama grad sa Sjeničkog brda, nešto slično kao kad su Crnogorci zasuli Dubrovnik. Eh ko ih posla, ko li ih samo posla tad?

Nego, Bane nije govorio kao čovjek, a ni kao glumac, već kao Njegoš. Ježim se čak i dok ovo pišem. Uh. Sve je Bane majstorski odglumio i prozborio je između redova, njegoševski. Nije to bio samo govor Njegošev, već ako smo ikad mogli da zamislimo kako bi izgledao Njegoš u dvadeset i prvom vijeku, Branislav Popović je tu kao otjelotvorenje.

Njegov put od nastupa na muzičkom festivalu zajedno sa Acom Tabašem kad su pjevali u džamadanima do ovog poslednjeg govora tokom kojeg je nosio ležernu majicu ispod sakoa, ravan je putu našeg Vladike Rada. Od lokalnog pregaoca do modernizatora evropejca.

Bane je svima stavio do znanja da je Podgorica grad koji najviše voli na svijetu. Uslijedio je aplauz. Zatim je rekao da je svjestan da postoje ljepši, bolji i veći gradovi. Opet aplauz. Bilo je neke sjete dok je Bane izgovarao činjenicu da ima ljepših gradova od Podgorice.

Zatim je rekao da "grad u kojem ste rođeni zaokuplja vašu ljubav do kraja života". Aplauz. Tad je sve počelo da se lomi. Obrvama je naznačio obiljnost situacije i rekao je da u našem gradu žive i oni koji ne vole ovaj grad, i što je još bitnije, to su oni koji Podgoricu ne doživljavaju kao glavni grad. Aplauz.

Bane nam je otvorio oči, jer majska rujna zora nakon maja 2006. izgleda još uvijek nije svanula kako treba. Shvatio sam da su to oni sa brda kad je Bane rekao: "Njihov glavni grad je neđe tamo daleko, u drugoj državi“. Uslijedio je žestok aplauz, a ja sam pomislio na đedovu pušku simboličnog imena M48 i hitnu odbranu grada.

Bane je sve rekao između redova, kao Njegoš u Gorskom vijencu, jasno je ukazao na remetilački faktor u našem gradu. Kad sam osjetio zanos i Branislavov govor doživio kao poziv na istragu, na odvajanje kokolja od žita, smirio je donekle situaciju rekavši da je to što čine ipak legitimno, ali da se u njegovom biću nešto buni kad takvi ljudi pretenduju na vlast.

Sram ih bilo, što su učinili nesoji, pobunili su Branislavovo biće! Riječ vlast je izgovorio tako što je skupio usne, raširio ruke i zakrenuo glavu u stranu, baš kao pravi bivši Mini-star kulture. Hm. Bio je to signal - "E neće moći!".

Tad je izgovorio i rečenicu koja mi nije bila baš najjasnija, ali sam mu sve povjerovao: "Za svoj grad moraš da se boriš jedino ako ga voliš". Kad je rekao da "Oni neće proći, ni ovaj put“, ustao sam sa fotelje i stisnuo pesnicu i zube.

Branislav je prvi na braniku grada Podgorice, ali ne smijemo ostati mirni kad nam je poslao ovakvo upozorenje. On je dozvolio sebi da svoju profesiju glumca ukalja pojavljivanjem i govorom ispred političke partije, zašto?

Nije to Bane slučajno uradio, već je vidio da je država u opasnosti, treba joj novi heroj, novi Njegoš, neko mora narodu da otvori oči! Hvala Banu što se žrtvuje za nas, jer zar da nam neprijatelji uzmu grad?! Ko će da brani nejač ako ne Bane Popović?! Treba uskoro očekivati od Bana neki spisak izdajnika, plan akcije. Upri prstom glumče pa da čistimo državu, ili možda ne, možda je njegov govor bio isto što i Gorski vijenac, samo fikcija, obična predstava iz CNP-a preseljena na binu.

Čim se Bane tako uživio, to znači da je ZRELO NAPRIJED bina sa koje je govorio ista bina kao ona u CNP-u. Daske su daske, državne ili narodne, svejedno. Nema razlike, čak su i glumci isti. Možda Bane nije dizao previše glas kad se rušio Kino Kultura, Hotel Crna Gora, kad se pojavila inicijativa za izgradnju tunela kroz brdo Gorica, ali ovakav čovjek, ovakva glumčina je sigurno srcem bila uz svoj grad. Od njega i previše.

Nakon maestralnog govora povukao se izuzetnim hodom, a ljudi koji su stajali iza njega, većina njegujući podbradke, ozareno su pratili pogledom novorođenog Njegoša pod njihovom kontrolom.

Premalo je takvijeh glumaca ka' što je naš Popović Bane!

( Đuro Radosavović )