Mjesto na kome se odigrao slavni boj iz 1040. godine

Ušli smo duboko u priču o graničnom dijelu Riječke nahije u kojem leže Meterizi, Dobrska Župa, Češljari, Zagora i Đalci. Tek smo načeli tajne koje se kriju u tom dijelu starocrnogorskog krša. Tek ćemo vidjeti kakve su sve pripovijesti vezane za ovaj neobični predio, čija je sudbina oduvijek bila predodređena time što su baš tuda vodile davnašnje saobraćajne žile kucavice. Vidjeli smo da se u tom kraju nalaze vrlo stara naselja, koja su postojala i prije nego što su pomenuta u turskom popisnom defteru iz 1521. godine.

O tom starijem dobu poneko “zrno” nude nam crnojevićke povelje i kotorski dokumenti. Poput pomena Gradca iz 1335. ili pomena Zagore iz 1485. ili pomena Nikole Popovića Kosijera, odnosno logoteta Nikole Grka, koji se potpisao na nekoliko crnojevićkih povelja, a koji ukazuje da su Kosijeri postojali još oko 1480. godine.

Ali, nas zanima još dalja prošlost. Kako da se probijemo do tog doba?

Romejska veza

Dragocjeni trag vezan je za Grke. Naše narodno predanje ih je dobro upamtilo jer su ovdje bili prisutni skoro dvije hiljade godina. Od početka istorijskog doba, pa do oko 1185. godine, kada je Stefan Nemanja osvojio Zetu. O njihovom dugom prisustvu svjedoče toponimi poput Grkove gomile na Siljevici, Grkovog groba u Vignjevićima, kao i “grčkih grobalja”.

Ali, vidjeli smo da su ti tragovi povezani sa maglovitim narodnim predstavama o prošlosti. Pred nama je sada nova “kopča”. Jer, za Grke (srednjovjekovne Romeje) vezana je jedna od najvećih zagonetki. Postoji, naime, pretpostavka da se baš u ovom dijelu Riječke nahije u dalekoj prošlosti odigrao jedan od ključnih ratnih okršaja. I to na prostoru današnjih Gospoština na vrhu Rvaša, kao i susjedne Dobrske Župe. Dakle, pred nama se sada otvara potpuno nova priča čiji je glavni akter zetski knez Stefan Vojislav. O čemu je riječ?

Dvije velike bitke

Selo Dobrska Župa leži u udolini ispod kamenitih brda Motovila i Vranja. Magistralni put prema Cetinju u ovu kotlinu ulazi kroz ždrijelo Carev laz koje se prostire ispod brda Leperića i Vranja u dužini od više stotina metara. Na suprotnom kraju udoline, ispod brda Pržnika i Tmora leže Meterizi. Ovo je vrlo pregledno sa vrha Velje gore.

Kakve ovo ima veze sa Grcima?

Prije petnaest godina pojavila se vrlo zanimljiva knjiga Gojka Crnčevića, s naslovom “Probuđena Propratna” (Praha-Perast, 1999). Autor je u njoj na osnovu dužeg istraživanja iznova pokrenuo pitanje o lokaciji stare zetske prijestonice Prapratne. Za nas je interesantan dio u kome se raspravlja o mjestima na kojima su se odigrale slavne bitke iz 1040. i 1042. godine, u kojima je Stefan Vojislav do nogu porazio vizantijsku (grčku) vojsku.

Takozvana Barska bitka

Od te dvije bitke mnogo je poznatija ona iz 1042. za koju većina istoričara smatra da se dogodila u Tuđemilima i na širem prostoru Bara. Crnčević to pobija. U tom osporavanju kombinuje oskudne vizantijske podatke (Skilicu i Zonaru) sa narodnom crmničkom legendom, pa tvrdi da je Prapratna bila na prostorima oko sela Dupila u Crmnici. Pritom je važan i vojno-strateški rezon na koji se Crnčević oslanja. Tako, na primjer, u osvrtu na zaključak Andrije Jovićevića da su Prapratna i dvor Vojislavljevića bili u Murićima „na najljepšem mjestu u Krajini“, Crnčević kaže da je Jovićević više bio sklon tome da zamišlja dvorce, nego da Vojislavljevo uporište potraži u što neprohodnijem kraju. „Jovićević je toliko bio zanijet srednjovjekovnim dvorcima i vladarima u sjaju zlata, da nije uočio ... sve one najbitnije elemente koji su Vojislava … opredijelili da svoju "prijestonicu", boravište smjesti baš u zabačenom mjestu” (isto).

Dakle, Crnčević tvrdi da se velika bitka iz 1042. odigrala u crmničkim vrletima visoko u kanjonu Orahovštice. Taj je sukob najneobičniji po tome što više vizantijskih izvora tvrdi da je u njemu nastradalo čak 40.000 grčkih vojnika - što istoričari s pravom osporavaju.

Bitka iz 1040. godine

Ali, nas ne zanima ta bitka, ni lokacija Prapratne. Zanima nas ranija bitka iz 1040. godine - za koju se u 38. glavi Ljetopisa Popa Dukljanina kaže da se dogodila kod mjesta zvanog Vurania (“in locum qui Vurania dicitur”). Riječ je o još jednom važnom događaju, koji ima svoju predistoriju. Naime, knez Stefan Vojislav je 1034. nakon neuspjelog ustanka u Zeti zarobljen i odveden u Carigrad u ropstvo. Ali, već je 1037. ili 1038. uspio da utekne, vrati se u Zetu i da iz nje protjera Grke. Prvi grčki pohod dogodio se u proljeće 1040. godine. Prema opisu u Ljetopisu, Vojislav je tada dočekao Grke kod zagonetnog mjesta “Vurania”. Podijelio je vojsku na dva dijela. Nad jednim je zadržao komandu (sa najstarijim sinom Radoslavom), a drugi je prepustio ostalim sinovima. Zauzeo je busiju zapadno od mjesta “Vurania”, dok je istočnu vojsku sakrio na istoku blizu tog mjesta. Grci su stigli na poprište, ne opazivši skrivenu vojsku. Kada su malo odmakli prema zapadu Vojislav ih je iznenada napao i natjerao u bijeg. Ali, tamo im je kod mjesta “Vurania” odstupnica već bila presječena. Nastala je opšta grčka pogibija. Zetski knez je inače bio vješt strateg o čemu svjedoče vizantijski pisci Skilica i Kekavmen.

Gdje je “Vurania”?

Ivan Jastrebov i Pavle Rovinski su na osnovu toponima “Vurania” davno zaključili da se bitka dogodila oko brijega Vranja usred Zetske ravnice. Ali, ta verzija, koliko god bila “usaglašena”, podrazumijeva romantičarsku sliku bitke na otvorenom. Što je teško spojivo sa malobrojnošću Vojislavljeve vojske, koja se grčkoj sili nije mogla suprotstaviti u polju, već jedino iz zasjede, iznenadnim udarima, na strateški najpogodnijem mjestu.

Vranjina?

Pogled sa Besca iznad Virpazara na Vranjinu

Postoji i mogućnost da se bitka iz 1040. dogodila kod Vranjine, kako je to Slavko Mijušković i protumačio u izdanju Ljetopisa popa Dukljanina iz 1967. godine. Ovo podrazumijeva da je nivo Skadarskog jezera prije deset vjekova bio daleko niži. Već je duže u opticaju karta srednjovjekovne Zete na kojoj se vidi znatno manja površina jezera u srednjem vijeku. Objavljena je u “Istorijskom atlasu” (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2002) koji potpisuje više uglednih imena. Na toj mapi prikazane su uporedo nekadašnja i današnja površina jezera, pa se lijepo vidi da je Blato prije desetak vjekova bilo upola manje. Na tom prikazu cijeli prostor oko Vranjine pripada suvom pojasu, dok se ušće Morače, koja je tekla starim koritom pored Žabljaka, nalazi ispred Godinjskog zaliva, blizu brda Obide. To znači da se u Vojislavljevo doba oko Vranjine širilo polje, što podrazumijeva izuzetno veliku razliku nekadašnjeg i današnjeg nivoa jezera. Što se tiče starog toka Morače pored Žabljaka, o tome jasno svjedoči Marijan Bolica 1614. godine. Pominje da je “rijeka Morača koja sa jedne strane plače grad Žabljak vrlo brza i plaha”. Na drugom mjestu kaže da “rijeka Morača izvire iz brda Morača ... otiče 120 milja i uvire pod Žabljakom u Skadarsko jezero” (“Opis Skadarskog sandžakata”).

To znači da nije bilo sadašnjeg Moračinog korita pored Vranjine, niti prokopanih kanala, pa je postojao i prostor na kome se mogla odigrati bitka.

Ali, sve i da jeste bilo tako, to bi bio još jedan sukob na otvorenom, na strateški nepovoljnom, odnosno nemogućem mjestu. Dakle, imamo isti problem kao i sa brdom Vranj u Zeti. Osim toga, naziv “Vurania” je očito izveden od imena Vranj, a ne od imena Vranjina, jer bi tada valjda glasio - “Vuranina”.

Besputna mjesta

Međutim, Gojko Crnčević Vranjinu ne eliminiše zbog strateških razloga i etimologije, već zbog toga što ne prihvata tvrdnje o velikoj promjeni nivoa jezera - iako to uopšte nije sporno pitanje. Jezero je zbilja bilo mnogo niže i oko njega je postojalo mnogo više ravnog prostora.

Kako bilo, nakon odbacivanja Vranjine, Crnčević ipak dolazi do ispravnog zaključka da se bitka iz 1040. morala odigrati negdje u krševitom okruženju. Na to, uostalom jasno ukazuje već Jovan Skilica, kad opisuje šta je snašlo grčkog zapovjednika Georgija Provatasa u Zeti 1040. godine: “Stigavši u zemlju i zapavši u gudure, jaruge i besputna mjesta, izgubi cijelu vojsku" (Vizantijski izvori III, Beograd, 1966, 158).

Jedina strategija

Dakle, u pitanju je krševiti predio u kome je malobrojna zetska vojska imala mnogo veće mogućnosti. Vrlo je neobično što se ovaj "partizanski" vid strategije vezuje tek za kasniju crnogorsku borbu. Kao da postoji amanet da se bitka iz 1040. po svaku cijenu vezuje za ravnicu. Nije jasno šta sprečava da se ovome priđe sa elementarnim vojno-strateškim rezonom. Jer, krš je ovdje oduvijek bio ključni saveznik u borbi sa nadmoćnijom silom. Grčkom ili turskom. O tome vrlo razložno govori Rade Turov Plamenac u svojim “Memoarima”, dok komentariše uzroke crnogorskog poraza 1832. godine prilikom napada na Podgoricu.

Klančevi kao usud

“Crnogorski vođe, oni su stratezi svog zemljišta”, kaže Plamenac. “Oni razmotre neprijatelja, s kojom snagom dolazi da ih napada, i na kojem mjestu, pa prema njemu zauzimaju svoj položaj. Tu ako nema zgodnog mjesta da ga dočekaju na granici, oni biraju svoj podesni položaj unutra, đe ga mogu dočekat i odaklen ga mogu napadat ... Oni s rezervom čekaju neprijatelja ... ostavljaju sebe, i štede i za sjutra jer nemadu odaklen namirit sjutra današnje izgube. No kad im se ukaže zgoda za napadaj na neprijatelja neograničeno, tu ga gone do kraja ... Borba crnogorska s Turcima vođena je po sigurnim računima, što se može u ono da se upušta a što se ne može da se ostavi za drugi dan. Ali u ravnici, gđe ima mjesto turska konjica, oni se tu nijesu upuštavali u borbu sa Turcima. Daklen, Crnogorci su strahovali od položaja ravnice, a Turci su strahovali od ljutog položaja crnogorskog. No, kako su Turci bili vazda mnogobrojniji kad napanu na Crnu Goru, zato su se i spremali da napanu onđe baš đe će ih čekat Crnogorci. Turska sila prodirala je klančeve crnogorske, a više puta slomjena se povraćala od njih” (R.T. Plamenac, Memoari, CID, Podgorica, 1997).

Planinsko ratovanje

Može li ovo biti jasnije? Ukoliko umjesto Turaka stavimo Grke, eto i slike davnašnje Vojislavljeve situacije. Upravo na to misli Dimitri Obolenski kada kaže da je “knez Stefan Vojislav potukao vojsku pod komandom vojnog upravitelja Drača (1042) i to istim sredstvima planinskog ratovanja, koje će kasnije s uspehom koristiti njegovi crnogorski naslednici u borbi protiv Turaka” (“Vizantijski komonvelt”, Prosveta, Beograd, 1996, str. 263).

Da se Obolenski još malo potrudio, uočio bi važnu istorijsku konstantu, koja govori mnogo više od samog načina ratovanja.

Kopča

Gojko Crnčević, dakle, odbacuje tvrdnju da se “Vurania” iz Ljetopisa nalazila kod Vranja u Zetskoj ravnici, kao i kod Vranjine na Skadarskom jezeru, i sve postavlja u strateški pogodniji krševiti ambijent, jer pravilno procjenjuje da je ta bitka bila Vojislavljeva borba za goli opstanak.

Ali, sve to ne bi bilo dovoljno, da nema nečega na čemu zasniva cijelu tu koncepciju. Jer, jasno je da je Crnčević to nije mogao učiniti tek tako, već samo na osnovu nekog toponima koji odgovara nazivu “Vurania”. Upravo se tu nalazi “kopča” sa našom pričom o prostoru današnjih Rvaša i Dobrske Župe u Riječkoj nahiji.

(Dvanaesti nastavak u narednom neđeljnom broju)

( Slobodan Čukić )