Milenko Jovanović bivši radnik "Dakića": "Nekad zarađivali više od direktora"
“Od plate sam mogao da plaćam stan i dobro da živim. Danas poslije apoteke i računa ne ostane gotovo ništa u džepu”, priča Jovanović
Prije dolaska na vlast mladih, lijepih i pametnih, vješt i radan majstor u “Radoju Dakiću” primao je veću platu od generalnog direktora.
Tu je hiljade ljudi zarađivalo za život, stan i ljetovanje... Danas nakon četvrt vijeka na prostoru nekada industrijskog giganta bujaju rđa i korov, od sumnjivog novca niču zgrade, pumpe i megamarketi.
Onaj isti majstor koji je skoro četiri decenije “glodao” djelove za prepoznatljive žute bagere danas preživljava, a veći dio svoje vrlo skromne penzije svakog mjeseca oroči u apoteku.
Milenko Jovanović, KV strugar, skoro četiri decenije radio je u “Dakiću”, od 1967. do zatvaranja fabrike 2006. godine. Danas životari i prisjeća se drugačijih vremena, vrijednosti i ljudi.
“Od plate sam mogao da plaćam stan i dobro da živim. Imalo je i za kafanu, a preteklo bi i za kocku. Prva kola “fiću” kupio sam 1974. godine, tri godine kasnije “zastavu, a neku godinu kasnije “golf”. Imalo je i za kafanu i za druženje. Danas poslije apoteke i računa ne ostane gotovo ništa u džepu”, priča Jovanović.
On i njegovi kolege metalci koje smo zatekli u bivšoj laboratoriji fabrike, od koje je ostalo samo ime na kapiji, kažu da su nekada radnici časno živjeli od plate, a sada preživljavaju na rate.
Podaci govore da je “Dakić“ 1981. godine proizveo skoro 700 građevinskih mašina. Za plate, kako kažu metalci, godišnje im je trebalo da proizvedu 200 mašina.
“Bilo je majstora sa visokom kvalifikacijom koji su radili preko norme pa su primali visoku platu. Bilo je mjeseca da i po 100 majstora primi platu veću od generalnog. Volio bih da čujem da sada neko zahvaljujući radu i marljivosti primi veću platu od šefa, a o direktoru da i ne pomišljam. Ja i žena smo ljudski vijek proveli u “Dakiću”, ona je za 25 godina staža dobila 101 euro penzije, zajedno skupimo 400. Od toga se ne može živjeti da valja”, kaže Jovanović.
Podaci govore da je “Dakić“ 1981. godine proizveo skoro 700 građevinskih mašina. Za plate, kako kažu metalci, godišnje im je trebalo da proizvedu 200 mašina.
“Sve preko toga bio je 'višak' koji je išao u fabričku i državnu kasu. Naše mašine radile su na gradilištima: Poljske, SR Njemačke, Španije, Mađarske, Indije, Indonezije, Irske... Indiji smo prodali licencu za proizvodnju mašina. To govori koliko su bile kvalitetne. Sve djelove smo proizvodili sami ili je to dolazilo iz drugih fabrika ondašnje velike države. Vrlo je malo djelova kupovano u inostranstvu”, kaže Jovanović.
Kao najbolje direktore metalci pamte Marka Lekovića i Petra Sinanovića Nagiba. A onda su došla burna vremena, stigli i mladi, lijepi i pametni koji su iskoristili nezadovljstvo metalaca i preuzeli vlast.
Epilog je očigledan u “Dakiću” pustoš, radnici otjerani u mizerne penzije, država im ostala družna veliki broj plata, a oni koji su to sve zakuvali uživaju na najvišim pozicijama.
Da je tada direktor radniku rekao da je bitanga odmah bi bio smijenjen, a danas može sve
Tada se, kaže Jovanović, cijenio radnik i rad.
“To najbolje pokazuje odnos plata. Radnik koji je znao svoj zanat i nije trčao kući nego je radio prekovremeno i preko norme. Volio bih danas da čujem radnika da se pohvali da je primio veću platu od šefa. Tada smo svako jutro na kapiji fabrike imali odštampan informator o svemu što se desilo u firmi prethodni dan, o svim promjenama. Ko sada išta pita radnike”, kaže on.
U vrijeme direktora Marka Lekovića na Zabjelu je napravljen blok stanova za “Dakić” koje su zvali Markovi konaci.
“Njega su skinuli i mi smo počeli strmoglavo da propadamo. Da je tada direktor radniku rekao da je bitanga odmah bi bio smijenjen, a danas može sve. Tada sam ja imao 30 radnih dana odmora, pomoć sindikata, mogao da ljetujem. Šta danas imaju radnici. Ovu omladinu su naučili da se odmah može zaraditi mnogo, a vidimo kako može”, priča on.
Znali smo samo za Tita, nijesmo ni htjeli politiku
Penzionisani metalac kaže da se tada niko nije zanimao za politiku.“Znali smo samo da je Tito predsjednik Jugoslavije. U kafani gdje smo se sastajali niko nije razgovarao o politici. Čim bi počele vijesti gasili smo televizor”, kaže on.
Jovanović sa osmijehom i odmahivanjem glave odgovora na pitanje jesu li se dakićevici pokajali što su doveli na vlast mlade lijepe i pametne. “Nijesmo mi htjeli politiku nego samo bolje uslove za rad i promjene u tom smislu, jer je već počelo da bude gore. Onda su oni to pretvorili u politiku i sve je propalo. Bio sam na mitingu kad su nas potukli i mi tada nijesmo došli zbog politike”, kaže Jovanović.
( Miodrag Babović )