Kad je penal?

Tada nije bilo interneta, ali i ptice su deklamovale: Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov... Sada ode i Vujke, ostao je samo veliki Vladimir.

Sjećanja moja na Vujadina Boškova dosežu do sredine šeste decenije prošlog vijeka: Bileća, polumaturant, "logor" - tada već škola rezervnih oficira JNA.

Utakmica: Pitomci - Hercegovci. Među pitomcima i Vujadin Boškov...

Samo deceniju kasnije, već sam „novinar”. Godina je 1966, Vojvodina šampion, Vujke trener.

Razgovaramo ravnopravno. Tadašnji list "Fudbal" je imao, što bi se danas reklo, ekskluzivu.

Život ide dalje. Mnogobrojni susreti. Uglavnom u inostranstvu. Đenova, Roma, Madrid...

Stiže i drugo Vujketovo evropske finale, poslije finala Kupa evropskih šampiona sa Realom 1981. u Parizu (poraz od Liverpula 1:0).

Geteborg, 9. maj 1990. Finale Kupa pobjedinka Kupova. Sampdorija - Anderleht, produžeci (2:0, Vijali dva gola).

Jedini sam iz bivše države na stadionu. I nakon utakmice prvo vidim onaj poznati osmjeh, čuperak, i odmah pitanje: "Kako je igrala Vojvodina?".

"Izgubila je", kažem.

"Ništa, pobijediće drugi put", odgovara.

Dvije godine docnije, finale Kupa šampiona (20. maj 1992). Sampdorija - Barselona u Londonu (0:1 poslije produžetaka).

Radujem se novom susretu. Ali, umjesto na "Vembliju", završio sam u beogradskom Kliničkom centru.

Kad sam ono početkom 80-ih godina „donio” italijanski fudbal na ekrane JRT, Vujke je bio - u pravom smislu riječi - medijska zvijezda na Apeninima.

Bijaše tada i čuvena RAI "Moviola", što bi se danas reklo sporno-nesporno...

I tada bi Vujke, na italijanskom s lalinskim naglaskom, uvijek istovjetno odgovarao: "Penal je kad sudija dosudi".

Tako jednostavno, ali i toliko tačno. Za vjek vjekova! Ako bih bio sarkastičan, onda bih rekao: Boškov je ustvari deklasirao "Moviolu".

No, nije to jedina misao Vujadina Boškova koja ga je nadživjela. Sjećam se jedne njegove ocjene o trenerima:

"Mi smo kao operski pjevači, ima nas mnogo, svi smo vrhunski, ali samo rijetki dobiju šansu u milanskoj Skali".

Godina 2000, družili smo se intenzivnije. Vujke selektor, a ja k'o bajage portparol FSJ.

Pred novinarima sam, hoću reći, bio čisti višak. Vujketu nije trebalo pomagati.

Čak ni u onim trenucima kad su se pojavili prvi simptomi obolijevanja. I u tim trenucima pred našim novinarima Vujke bi pomiješao jezike. A znao ih je pet-šest...

I to je Boškov.

Namjerno ne pišem o njegovoj dugačkoj igračkoj i trenerskoj karijeri.

To možete, ovih dana pogotovo, naći u bilo kom mediju.

To su fakta, ali ona druga strana dječaka iz Begeča (gdje se konačno vraća) ostala je uglavnom nepoznata.

Ovo je najskromniji doprinos da se i to ljudsko lice bar malo osvijetli.

Zaslužuje to čovjek koji od fudbala nikad nije pravio filozofiju. Pa ni od života...

( Milorad Đurković )