Umjetnici se ovdje odavno ne bune

“Glavni problem umjetnika u Crnoj Gori je tretman umjetnosti uopšte. Tome doprinosi reformisano obrazovanje koje hiperprodukuje kadrove zainteresovane za određenu oblast i nikad dovoljno obrazovane”, kaže pjesnikinja i jedan od osnivača Alternativne teatarske aktivne kompanije (ATAK) Dragana Tripković, koja je protekle sedmice sa naloga @cgtvituje vodila diskusiju o crnogorskoj umjetničkoj sceni, angažmanu u pozorištu i u književnosti...

Nedjelju prije Tripković, sa istog naloga diskusiju je vodio reditelj Nikola Vukčević, koji je, pored ostalog, kazao da bi usvajanje Zakona o kinematografiji bila najbolja stvar koja bi mogla da se desi filmskim radnicima i struci, jer bi taj Zakon, kako je rekao, donio “red, koji će stvoriti osnovu za buduće filmove, te uslove da kinematografsko stvaralaštvo dobije elementarne uslove za rad”.

Najbolji uslovi za rad, sudeći prema riječima Tripković, ne postoje ni u drugim oblastima kulture i umjetnosti.

“Umjetnost nije privatna stvar pojedinaca uljuljkanih u sistemske ugodnosti. Crna Gora je zemlja koja nema regulisano pitanje izdavaštva, kod nas ne postoji otkup knjiga, kod nas ne postoji otkup slika, kod nas su umjetnički konkursi incidenti u svakom smislu te riječi, kod nas ne postoji nezavisna scena… U ovoj zemlji se umjetnici odavno nijesu pobunili protiv nekog važećeg umjetničkog procesa, već i ako dođe do zubate naznake pobune ona se tiče isključivo para, honorara, namještenih konkursa. Ne treba velika pamet da bi se vidjelo kako umjetnici u Crnoj Gori moraju postaju političari i menadžeri da bi preživjeli! Ja danas ne znam šta znači status slobodnog umjetnika. Šta umjetnik u Crnoj Gori treba da uradi da bi zaslužio godišnju apanažu koja bi mu obezbijedila nesmetano stvaranje i egzistenciju”, kaže Tripković.

Prema njenim riječima, “takve stvari su normalne u svim zemljama Evrope i civilizovanog svijeta”.

“Koji su parametri po kojima se odlučuje koji je umjetnik veći od onog drugog, kojem će biti dodijeljene državne nagrade, uglavnom kao milostinja za nastupajuću starost? Zna li javnost kako žive crnogorski pjesnici? Da li su u ovoj državi pjesnici kategorija umjetničkog hobija, ili ozbiljan, životni poziv nekih ljudi? Da li mislite da su recimo nobelovci Neruda, Transtremer, Hini, Šimborska pisali poeziju iz hobija, živeći u podstanarskom stanu s familijom, s mjesečnom nadoknadom od neizvjesnog kolumnističkog angažmana, ili recimo od procenta prodaje kao nekakvi agenti nekretnina? Ne znam koliko magične trebaju da budu zakonske regulative da bi riješile ova i slična pitanja. Crnogorski književnici uglavnom moraju, kao pred kakvom strastvenom ljubavnicom, poništiti svoju ljudskost, spustiti moralna načela, poniziti se trgovcu-izdavaču da bi prodali rukopis za šaku eura i dobar plakat za promociju. Ništa profilacija izdavača, jedinstvena politika kuće, osobena ideja, nacionalna pitanja, inostrana distribucija, prevod uspješne knjige… Samo prosti tržišni kurvarluk”, kazala je ona.

Tripković je završila studij dramaturgije na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Bila je saradnik na dramaturgiji predstava u Crnogorskom narodnom pozorištu. Objavila je dvije drame, više zbirki pjesama... Na pitanje šta su problemi crnogorskih pisaca, navela je statistiku koja sama za sebe govori:

“Budžet za izdavaštvo i prevodilaštvo u Crnoj Gori je oko 50.000 eura; u Federaciji BiH dva miliona KM (oko milion eura); u Hrvatskoj oko sedam miliona eura; Sloveniji oko šest miliona eura. U Hrvatskoj godišnja stipendija za pisca koji prijavi da piše knjigu je oko 12.000 eura. U Srbiji se samo za otkup knjige opredjeljuje oko million eura”, kazala je ona.

Tripković se osvrnula i na činjenicu da Gradsko pozorište u Podgorici već 60 godina nema svoju zgradu.

“Nelogično je da Gradsko pozorište nema zgradu. Ako se ikad desi da poslije 60 godina to lijepo malo gradsko pozorište kakvo ima svaki ozbiljan grad dobije zgradu, Kulturno informativni centar “Budo Tomović” će se vratiti svojoj namjeni i otvoriti prostor za neke nove umjetničke teme”, njen je odgovor na pitanje šta će biti drugačije kada Gradsko pozorište više ne bude “podstanar” KIC-a.

Uskršnji praznici su Draganu inspirisali da sa tviterašima podijeli svoju fascinaciju ugradnjom klima uređaja na crkvi Svetog Đorđa u Podgorici, čime je otvorena polemika o narušavanju izgleda kulturnih dobara. Mišljenja tviteraša na tu temu su podijeljena - dok su neki smatrali da je klima i crkvama neophodna zbog očuvanja freskaka, drugi kažu da spoljašnja jedinica klime ne bi smjela da se vidi.

“Crna Gora na Tviteru – uključi se u promjene” je projekat Centra za demokratsku tranziciju (CDT) i Kancelarije programa Ujedinjenjih nacija za razvoj (UNDP) u Crnoj Gori, koji ima za cilj osnaživanje društvenog aktivizma putem te mreže. Kroz projekat Crna Gora na Tviteru – uključi se u promjene i putem zvaničnog naloga @cgtvituje tokom šest mjeseci, tviteraši i šira javnost će imati priliku da upoznaju Crnu Goru na način kako je vide afirmisani stručnjaci iz različitih oblasti. Svakih sedam dana sa zvaničnog naloga @cgtvituje tvituje drugi učesnik u projektu, koji će javnosti saopštavati svoje stavove iz oblasti koju poznaje.

Glume još kao da su u Đekni

Tokom sedmice tvitovanja, učesnici u diskusiji komentarisali su kako većina crnogorskih glumaca svojim ulogama podsjeća na Đeknu. Tripković je kazala da im nedostaje međunarodnog iskustva. Ona smatra da crnogorski glumci rijetko imaju priliku da budu u nekom inostranom ansamblu, te da su takva iskustva dragocjena za svaku profesiju.

“Evo jedan prost primjer. Moja generacija dramaturga koja je diplomirala prije dvije godine, nikad za četiri godine školovanja nije pošla studijski organizovano ni na jedan regionalni pozorišni festival, simpozijum o dramskom stvaralaštvu... Rijetki od nas su mogli da gledaju inostrane predstave na ljetnjim festivalima, i tu vrlo često odigrane “tezgaroški” i više zbog ljetovanja u Budvi ili Kotoru nego zbog umjetničkog dojma. Konstatacija jednog tviteraša da domaća gluma i dalje liči na glumu iz Đekne, može biti pitanje glumačke škole ili njegovog ličnog utiska. Važnija su pitanja kakve se pozorišne teme plasiraju”.

Učesnici diskusije su kazali i kako im se čini da su teme iz gradskih sredina uglavnom netaknute. Tripković se nije saglasila sa tim komentarom.

“Organizacija ATAK pokušava da se kroz tekstove mladih crnogorskih dramskih pisaca i aktuelne teme bavi trenutkom u kojem živimo. Čini nam se da je to poenta postojanja svakog pozorišta. Nezavisna produkcija je često opstruirana dnevno-političkim tretmanom i zakulisnim uticajima, lošim namjerama. Čisto da se ne bi mogla uporediti produkcija vaninstitucionalna i institucionalna produkcija i javna recepcija. Nedostaju nam dobre namjere, jer smo ojađeni i sicrpljeni sistemom koji nas nemilosrdno lomi, osujećuje i oduzima profesionalnost i ljudskost. Izlaz vidim jedino u korjenitim sistemskim promjenama, kao i u promjenama u obrazovnom sistemu umjetnika i kontroli kadrovske hiperprodukcije”, kazala je ona. Dodatno, prema njenim riječima, nezavisna produkcija nema ni novca da predstave izvodi toliko često kao što to priliku imaju institucije sa državnog budžeta.

“Mi jedva da imamo novca da ih proizvedemo. A niko ne može da povjeruje da nas zanima isključivo umjetnost. I ništa više. Zbog toga nijesmo ekonomisti ili građevinari, nego umjetnici”, kazala je ona.

Kritika je ozbiljan problem društva

Tokom tvitovanja, Tripković je podijelila i informaciju o prijetnjama koje je pozorišnoj kritičarki Maji Mrđenović zbog negativne kritike predstave „Allegretto Albania“ uputio glumac Slavko Kalezić, koji je Mrđenović, pored ostalog, rekao “Ti si neprijatelj umjetnosti. Ja ti kažem da nećeš više pisati“.

“Kritika je ozbiljan problem našeg društva. Ona se, pogotovo u pozorištu nikad ne doživljava kao korektiv u odnosu na nešto što se desilo na sceni, nego uvijek veoma lično, ostrašćeno, političko, licemjerno. Nijesam do sad čula da se akter neke predstave na ovaj način odnosi prema kritici. Ja sam bila dio tog projekta i na određeni način snosim odgovornost prema njegovom (ne)uspjehu. Ali kritika je potpuno tačna, korektna i odražava stav kritičara na osnovu viđenog. Tim prije što se kritika Maje Mrđenović ne razlikuje mnogo od kritike Nataše Nelević za istu predstavu”.

Do 2. maja će tvitovati Radoje Cerović. Njegove objave mogu se pratiti na hashtagu #cgpsiho.

O dosadašnjim diskusijama možete čitati na stranici projekta cgtvituje.cdtmn.org.

( Damira Kalač )