Nova knjiga Ognjena Spahića: Životne nesreće koje lako ogoljavaju čovjeka

(Ognjen Spahić: Puna glava radosti, Nova knjiga, Podgorica, 2014)

- I, kakav je novi Spahić?

- Ooo, baš prijatno iznenađenje!

- A zašto iznenađenje?

Muk. Ovo pitanje ište pažnju. Zašto je dobra savremena književnost iznenađenje? Postoji jedna ozbiljna predrasuda prema modernoj umjetnosti uopšte. Prezasićenost i građom i formom u stvaranju se osjeća još od modernizma, ispražnjenost od ideja i opsjednutost novitetima nerijetko razaraju estetsko. Savremena umjetnost stoga često nije dostojna imena koje nosi. Otuda i čitalačka predrasuda; recipijent je drzak i zahtjevan, prezasićen hiperprodukcijom svega i svačega, postaje sve manje pažljiv čitalac. Mahom „pretrčava“ stranice, izložbe i repertoare, naviknut na laku, kratku i brzu zabavu. Umjetnici su izloženi oku konzumenta svakojakih očekivanja. Gotovo da bi se u modernu estetiku mogla uvesti predrasuda u proces doživljaja; ili, umjesto estetskog, unutrašnjeg čula ili oka, neko nemilosrdno oko.

In medias res

Književnim jezikom, pitanje o vrijednosti i prirodi savremene umjetnosti postavlja i Ognjen Spahić u nekoliko svojih priča. Tako se stvorila ona mistična nit između djela i čitaoca, kada se ideološki projekat ovaploti u izgovoreno pitanje koje nadvija pojavu knjige i pokreće dijalog.

Zbirka „Puna glava radosti“ ne donosi mnogo radosti, ali donosi šesnaest odličnih priča. Osjeća se autorov lični i umjetnički izraz kroz formu. Mogu se iščitati poetički stavovi i autobiografski elementi kroz likove pisaca.

U priči „Mapa svijeta“ najjasnije problematizuje njihovu (svoju) poziciju. Tu pravi književni ogled kako bi, kako sam kaže, ilustrovao laž lešine moderne literature koja pretenduje da prikaže ni manje ni više nego život sam. Sit čitalac konzumentskog društva očekuje krajnosti i ne pristaje na uobičajene nesreće. A naš autor upravo to prikazuje, uobičajene životne i porodične nesreće koje lako ogoljavaju čovjeka.

Autor pripovjeda iz pozicije sveznajućeg pripovjedača i u prvom licu. Različitost likova naratora i perspektiva čine ovu knjigu vrlo sadržajnom i odaju utisak da duh pisca u svakoj priči ulazi u različite pripovjedače: u doktora, sina, muža, vampira, oca, ljubavnika, pisca, pacijenta, pa i žene. Priče počinju in medias res, u sred zbivanja, i tu smo, već prisustvujemo nekom događaju, nema ekspozicije. Spahić je odličan pecaroš pažnje. Najčešća udica je nepoznata, nedorečena potka, nevidljivost u tekstu. Na početku je dat nepoznat lik koji govori ili posmatra nekog ko se pojavljuje ili se o nekome govori a da ne znamo ko govori, o kome ili šta se zbiva. Zabavlja nas nepredvidivošću događaja, obrtima, retrospektivama i zadržava dubinom. Igra se našom znatiželjom i naša pažnja je njome zadržana u tekstu.

Dinamika i otkrivanje

Autor je odličan posmatrač kad su detalji po srijedi i uspješno uspijeva da sačuva svoje iskustvo doživljenog i naslućenog i da ga utka u mrežu teksta. Time ostvaruje vjerodostojnost fikcije i empatiju. Kao i obično u kratkoj priči, fokus je na jednom događaju, no veoma sadržajnom. Najčešće mali prostor, kratko vrijeme, vješto stvorena atmosfera i nekolicina likova će učiniti da prisustvujemo zbivanjima koja se lako prate. Nema hronološkog razvoja, nema prave linije, vrlo brzo propadamo u dubinu, u psihu. Kako E. A. Po karakteriše dobru priču i kompoziciju, čita se u jednom dahu. To je kratka forma po sebi, donosi brzu ali ne i prostu karakterizaciju; Spahićeva koristi okolnosti da pokaže nešto od čovjekove prirode, da njega otvori. Događaji spolja daju dinamiku i zabavu a unutra se dešava otkrivanje.

Spahićeva zbirka je veoma bogata tehnikama i značenjem. Kao savremena literatura, sadrži najrazličitije književno-istorijske momente: od modernih, kroz korišćenje kurziva, toka svijesti, eksperimenta i psihologizacije; realistički prikazanih porodičnih priča, vrlo slikovitih i vjerodostojnih; preko romantičarskih fantastičnih, vampira, Gogoljevog demonizma sa pacovima i muvama i Poove jezive atmosfere; do antičkog motiva nasljedne krivice. Ovakvo djelo, koje se raznolikošću opire sistematizaciji, nije lako rješivo teorijom. U zbirci se nalazi jedna crnogorska stvarnost zaigrana lucidnošću i produbljena univerzalnim temama o ljudskoj prirodi. Takođe, pažljivi čitaoci mogu zapaziti da se neka imena ponavljaju, da su pojedini likovi iz različitih priča povezani prezimenom ili poznanstvom. Tako, na kraju, imamo utisak stvorene koherencije i suptilne korespodencije djelova. Ostaje utisak građe.

Smisao čitanja

Kod Spahića je čovjek perspektiva i on je građa koja tvori priču i dubina u koju nas utapa. Kratkom formom je zadovoljen i najnestrpljiviji čitaoc, a bogatstvom motiva i najpažljiviji. Vratimo li se na početnu tačku i sam čin pisanja, a autor ga kroz lik u ovom tekstu opisuje kao hrabru i uzaludnu borbu, kontra prolaznosti, naći ćemo onu mističnu nit između djela i čitalaca kao zauvijek dovoljan razlog za pisanje, kontra uzaludnosti; i kao neponištivi smisao čitanja i komunikacije, između danas umornog i hrabrog pisca i drskog čitaoca.

Zbirka „Puna glava radosti“ započinje dijalog, pa i u odnosu na drsku predrasudu, ona jeste jedno pozitivno iznenađenje.

( Nina Smailagić )