Državni komercijalisti

Naši zakonoljubivi ministri i isti takvi poslanici, da ne bi kojim slučajem prekršili zakon koji je predložila i izglasala opozicija (jer oni, jel'te, izuzetno vole i cijene opoziciju i MANS), ne isplatiše jednom studentu 60 eura zaslužene stipendije, niti će isplaćivati naknade za trudničko bolovanje, makar naši najmlađi stanovnici gladovali. A gladovaće i sa tim naknadama.

Ti isti ministri i poslanici, iz budžeta Crne Gore, u posljednje dvije godine isplatiše “stipendiju” u iznosu od 132 miliona eura najboljem studentu Rusije svih vremena, ne pitajući Skupštinu, ne čitajući Ustav, ni Zakon o Vladi. Ruskom - našem stipendisti je i to malo. Pride traži 700 miliona eura na ime trudničkog bolovanja, jer sada boluje zbog velikog truda koji je uložio u vaskoliki napredak ocvalog nam KAP-a.

Vjerujem da u nekom od naših “silnih” propisa piše da je ruganje zakonom zabranjeno, a pamtim da nas je majka, onako male, učila da je rugati se nekome nevaspitano.

Brižni čuvari državne imovine i državnih para, usput, kao da im je od baba ostalo, prodadoše sve živo što je ova država imala. I gore i vode, i metale i nemetale, i obale i more, i podmorje i podzemlje. Za koje pare - niko ne zna. A nijesu baš loši trgovci. Za kilo svojega kupe tonu zajedničkoga - tuđega i još im pretekne. A kad kupe ne znaju šta će sa kupljenim. Najradije bi ga preprodali ili dali pod hipoteku za kredit koji je stostruko veći od kupovne cijene imanja. Uz, pride, državne garancije, pa neka se banke misle.

Američka vlada tvrdi da je nek ,naš komercijalista' uzeo “debele pare” od prodaje Telekoma. E, vala neka je. Samo bi budala mogla prodati cijele telekomunikacije Crne Gore, sa sve monopolom, za onako male pare, a da nešto ne časti sebe. Kad mu je već moglo biti.

Najlakše je kad prodaju vrši svemoćni stečajni upravnik. Taj može sve. Prizna dugove, otpiše potraživanja, otpusti radnike, odredi prodajnu cijenu imovine, odabere najpovoljnijeg kupca. Ma, nema šta taj ne može i ne smije. Kao onaj Radovićev ’’strašan lav’’. Usput, naruga se Skupštini Crne Gore, koja je pokušala da makar ove mrvice od KAP-a ne bestregamo. A državna revizorska institucija (DRI) ne smije ni prići. Stečajni je sve revidirao, posložio papire i zapečatio. Istina je za vazda utvrđena. A moto najpoznatijeg “Revizora’’ (Gogolj) je: ’’Ne treba grditi ogledalo, ako je lice ružno’’.

Najbolje bi bilo i Crnoj Gori odrediti stečajnog upravnika. (Ako već nije?) Taj bi za mjesec dana riješio sve probleme, “ozdravio” i “ofrengao” Crnu Goru i predao nam je kao “novu trinku” da sa njom idemo u nove radne pobjede. “I na Istok, i na Zapad...” Rade nam sva četiri žmigavca.

Ustavobranitelji na predlog Vlade odlučiše da je Skupština prekršila Ustav, jer se drznula da donese Zakon po kojem će se i ona pitati o prodaji KAP-a. A u tom istom Ustavu piše da ’Skuština Crne Gore odlučuje o raspolaganju državnom imovinom...’

Skupšina samo da hoće ima i pravo i obavezu da se pita što će se u ovoj Crnoj Gori prodavati, kupovati, graditi... Skupština donosi plan razvoja Crne Gore. Taj plan se ne može donijeti, a da se njime ne obuhvati sudbina KAP-a, ali i auto-put, nova termoelektrana, dalekovod Pljevlja-Budva, Buljarica, Kraljičina plaža, naftne bušotine u moru i mnogo toga što će determinisati razvoj Crne Gore u ovom stoljeću. Skupština može i mora odlučiti da nema prodaje, kupovine i gradnje strateških objekata u Crnoj Gori do donošenja plana razvoja. Ovako, o svemu odlučuje Vlada, a po Ustavu ona nam to nema pravo. Pri tom, Vlada donosi i loše odluke.

Ko su prodavci-komercijalisti državnog imanja? Vlada i Savjet za privatizaciju. Znači, uvijek Vlada, jer je isti predsjednik. Ko odlučuje o zaduživanju Crne Gore, obveznicama, garancijama, rebalansu Budžeta? Opet Vlada. Skupština Crne Gore iz novina se informiše šta smo sve prodali, koliko smo se zadužili, koliko smo platili. A nijesmo morali.

Autoput, i nova melearda kredita-duga, samo što nijesu krenuli. Dobronamjerni stranci, kod kojih ćemo sjutra tražiti pare da se spasavamo od bankrota, ili da se vadimo iz njega, kažu da je “prioritetna” dionica autoputa “od ničega, do ništa”. To je studija izvodljivosti u četiri riječi. Precizna i tačna, kao da je na hiljadu stranica. Nećemo isplativu dionicu istoga toga autoputa, za koju lako možemo dobiti podršku i obezbijediti kredit. Varamo osiromašeni sjever Crne Gore da ga spajamo sa Podgoricom. Da ga brže iselimo! Šta ta dionica auto puta znači Pljevljima, Žabljaku, Šavniku, Plužinama, Nikšiću, Danilovgradu? Šta znači Baru i Ulcinju, kada nam do Djurmana (tunela Sozina) ljeti treba više od dva sata? A dug svakog stanovnika Crne Gore, pa i iz ovih opština, biće veći za najmanje još 1.200 eura. Kao da već nijesmo prezaduženi i državno i lično. I privredno i vanprivredno.

Ova dionica autoputa u ovom trenutku je pokušaj odlaganja nelikvidnosti države za nepunu godinu. Ona će samo produbiti rupetinu u koju ubrzano propadamo, tako da kada tresnemo o dno, šanse da “preteknemo” su premale.

Gradnju autoputa najviše propagira onaj ministar koji je onomad prodao Kontejnerski terminal Luke Bar za 8 miliona eura, sa sve monopolom na dugi rok. Sada hoće da nas zaduži za stotinu Kontejnerskih terminala, za saobraćajnicu koja od sopstvenih prihoda neće moći plaćati ni svoje održavanje.

“Komercijalisti” nikako da prokljuve da je Evropska komisija iz fondova EU obezbijedila više desetina milijardi eura za finansijsku pomoć zemljama koje žele da se pridruže Uniji. Ta sredstva su namijenjena za zaštitu životne sredine, ali i za mnoge druge potrebe. Sredstva su, uglavnom, bespovratna. ’’Komercijalisti’’ više vole kredite. Dopalo im se. Dopalo ih je.

Ministar poljoprivrede i seoskog razvoja obezbijedio je 50 miliona dolara komercijalnog kredita iz Emirata.I sam se plaši da nema gotovih projekata kako da se ta sredstva racionalno utroše. Ne mora da se plaši. Tih projekata sigurno nema. A kako će ih i biti kada Crna Gora nema strateški plan razvoja poljopivrede da se makar prepolovi negativan trgovinski bilans u kupovini-prodaji hrane.

U traženje kredita se ide onda kada znaš za što ćeš kreditne pare potrošiti. To zna svaki pravi domaćin.

( Miloš Šušter )