Bad banking

Od izbijanja globalne finansijske krize 2008. godine, u medijima se često mogu čuti najave da je „kriza prošla“ i da je „počeo oporavak“. Međutim, ovakve najave se zasnivaju manje na činjenicama, a više na potrebi da se tržište ohrabri.

U Izvještaju o globalnoj finansijskoj stabilnosti koji je nedavno objavio MMF, navode se tri ključne prepreke za brži izlazak iz recesije: 1. problemi u bankarskom sistemu eurozone, 2. nova politika povećanih kamatnih stopa u SAD i 3. usporavanje rasta u Kini i drugi problemi u zemljama u razvoju.

U pomenutom izvještaju MMF je upozorio da problemi u bankarskom sistemu eurozone predstavljaju ozbiljnu opasnost po stabilnost svjetskog finansijskog sistema. Od EU se zahtijeva da ubrza planove za podršku ugroženim bankama i da radi na stvaranju tzv. „bankarske unije“.

Pitanje koje se nameće je: da li je stanje u evropskom bankarskom sektoru zaista tako loše?

Glavni problem evropskih banaka je tzv. nekvalitetna aktiva. Jedan dio nekvalitetne aktive čine krediti koji kasne sa otplatom ili se uopšte ne otplaćuju, a veoma često su vezani za (neuspjele) poslove sa nekretninama. Drugi dio nekvalitetne aktive čine hartije od vrijednosti kupljene prije, ali i poslije 2008. godine. Osim „toksičnih“ papira sa američkog tržišta, evropske banke su masovno kupovale i državne obveznice prezaduženih zemalja EU, kao što su Grčka i Španija, budući da su ove obećavale visoke kamate.

Problematična aktiva je sa izbijanjem krize 2008, odnosno sa dužničkom krizom 2009./2010. izgubila na vrijednosti, ali banke u velikom broju slučajeva nijesu izvršile korekciju odgovarajućih pozicija u bilansima, već ih i dalje vode po precijenjenim vrijednostima. Kada bi izvršile valjane otpise, banke bi, prema postojećim pravilima, morale da izvrše i ogromne dokapitalizacije, za koje je u postojećim uslovima gotovo nemoguće naći investitore.

Koliki je tačno iznos nekvalitetnih kredita i drugih problematičnih potraživanja evropskih banaka, nije do kraja poznato. Banke veoma vješto kriju podatke o stvarnom stanju u svojim bilansima (i o svojim vanbilansnim aktivnostima), a u tome im pomažu vlade i regulatorna tijela (koja gledaju u stranu), pa i Evropska centralna banka (ECB). Vrlo često se ključni podaci, koji se u SAD obavezno objavljuju, u zemljama EU proglašavaju za „poslovnu tajnu“. Stiče se utisak da se po svaku cijenu pokušava očuvati predstava o bankama kao o solidnim institucijama od povjerenja, jer bi se u suprotnom sistem mogao urušiti. Pored toga, pokušava se očuvati politička i privredna moć banaka i naći način da se gubici nekako prebace na javnost odnosno poreske obveznike.

Kao jedno od palijativnih rješenja u ovoj situaciji, koristi se i izmještanje nekvalitetne aktive u posebna preduzeća, tzv. „bad banks“ (eng. loše banke). Izmještanjem loše aktive u posebne entitete se vrši „čišćenje“ bilansa banaka, dok se sav otrov lageruje negdje sa strane. Ipak, loša aktiva na ovaj način ne nestaje, ona je još uvijek negdje u sistemu!

Pojedine banke osnivaju interne „bad banks“ - napr. u Njemačkoj Commerzbank, Bayern LB i WestLB, u Velikoj Britaniji RBS, kao i mnoge druge. Jedan broj zemalja se odlučio da osnuje državne „bad banks“, kao što je slučaj u Sloveniji, Irskoj ili Španiji, a na određeni način i u Njemačkoj. I na kraju, moglo bi se reći da je i ECB neka vrsta „bad bank“. ECB, naime, od 2010. godine na tržištu vrši otkup državnih obveznica prezaduženih zemalja eurozone, kako bi pomogla bankama koje su nesmotreno kupovale ove obveznice. Primarni, željeni efekat ovakve politike je bilo povećanje likvidnosti banaka, ali je jedan od efekata u konačnom i vještačko održavanje cijena obveznica na visokom nivou (i samim tim precjenjivanje relevantne aktive).

Na ovom mjestu treba podsjetiti da je nakon posljednje krize došlo do podržavljenja ne malog broja banaka u zemljama EU: Fortis bank (Holandija), Hypo Alpe Adria Bank i Kommunalkredit (Austrija), BPN (Portugal), Lloyds TSB i Royal Bank of Scottland (Velika Britanija), Roskilde bank (Danska), Dexia (Belgija), Hypo Real Estate (Njemačka)...

Ilustrativan je primjer austrijske Hypo Alpe Adria banke, koja je nakon podržavljenja nastavila da pravi ogromne gubitke i da guta novac poreskih obveznika. Početkom aprila ove godine je austrijska vlada odlučila da ponovo dokapitalizuje banku i da osnuje posebnu „bad bank“, što će zajedno dovesti do povećanja javnog duga sa 75% na 80% BDP-a. Po mišljenju brojnih analitičara, banku je trebalo - likvidirati.

Politika spasavanja ugroženih banaka, kao i programi za pomoć bankama koje je uvela ECB (kao što su Evropska inicijativa za stabilnost i Evropski mehanizam za stabilnost) su u suprotnosti sa Mastrihtskom poveljom i mnogim drugim načelima EU. Pravila, naime, zabranjuju prelivanje finansijskih rizika među zemljama EU, kako bi se spriječila situacija da poreski obveznici jedne članice moraju da pokrivaju finansijske rizike neke druge članice EU. Pored toga, prema nekim tumačenjima, politika otkupa obveznica zemalja članica od strane ECB je u suprotnosti sa zabranom monetarnog finansiranja budžetskih deficita. Svaki vid finansijske pomoći bankama od strane države je u suprotnosti i sa načelom konkurentnosti, budući da se ovakve mjere smatraju subvencionisanjem i remećenjem uslova konkurencije na tržištu.

U cilju prevazilaženja jednog broja pomenutih problema, parlament i Savjet EU su ove nedjelje konačno postigli sporazum o tzv. „bankarskoj uniji“. Prema ovom sporazumu, ECB će imati veća ovlašćenja nego do sada i moći će da zatvara banke za koje bude smatrala da su isuviše slabe i da bi mogle da ugroze solventnost države članice (s obzirom na uobičajenu politiku spašavanja banaka sredstvima iz budžeta i povećanjem javnog duga).

Jedan od ciljeva sporazuma je i da se spriječi prelivanje rizika poslovanja banaka na poreske obveznike, koje je u prethodnom periodu oštro kritikovano u javnosti. Ubuduće će se troškovi eventualnog spasavanja banaka (dijelom?) prevaljivati na akcionare i povjerioce banaka, a ne (samo) na poreske obveznike. Ostaje da se vidi kako i da li će se ova načela primjenjivati u praksi.

Kritičari nove “bankarske unije” naglašavaju da je fond koji treba da podrži uniju, od minornih 55 milijardi eura, isuviše slab da bi obavio predviđenu funkciju. Prema procjenama analitičara, stvarne potrebe za kapitalom banaka eurozone se kreću oko 1.000 milijardi eura.

Možete da pogađate ko će na kraju morati da plati razliku...

www.facebook.com/alternativna.ekonomija

( Tatjana Kuher )