Mladenović: Bunt je obaveza i pojedinca i pozorišta

Zbog čega za jednu od najnagrađivanijih predstava u regionu “Jami distrikt” Kokana Mladenovića kažu da “udara u glavu i stomak”, osjetila je i publika nedavno završenog Međunarodnog festivala alternativnog teatra “Korifej” u Kolašinu, a reditelj kaže da je jasna poruka koju nosi taj komad bila neophodna.

Forma satiričnog kabarea omogućila mu je da, zajedno sa sjajnom glumačkom ekipom, koju su činili Isidora Simijanović, Nina Nešković, Vanja Nedić, Marko Grubić i Danica Grubački, a po tekstu Milene Bogavac, upozori da se “na prostoru bivše Jugoslavije sprema novi rat, a da iz starog još nijesmo izašli”.

“Radio sam sa sjajnom mladom ekipom I radili smo predstavu iz nužde da na ove teme mora da se progvori. Počeli smo bez ikavog budžeta, honorara skupljajući se kao ekipa, koja je smatrala da je važno da se gvori o tome, da nam se sprema novi rat u Jugoslaviji. Još nijesmo izašli iz starog, ali nam se sprema neki budući. Žrtve smo iste retorike, istih politika I što je najgore, istih ljudi iz 90-ih, koji govore ponovo iste stvari. Predstava je tu da upozori i, ako može da im se stane na put da nam se zlo koje nas je toliko koštalo ne ponovi“.

Mladenović je poznat kao oštar kritičar dijela svojih kolega, koji nemaju hrabrosti da se “uhvate u koštac sa fenomenima našeg doba i okreću glavu od stavrnosti koja ih okružuje”. Tetatar, objašnjava, ima obavezu da “drži širom otvorene oči, detektuje probleme svoga doba i upozorava na njih”.

“Sve to da bi svoje vrijeme popravili. Međutim, nažalost, naša su pozorišta uglavnom malograđanska, uglavnom okreću glavu od stavrnosti I ne hvataju se u koštac sa fenomenima našeg doba. Ja mislim da pozorište ima obavezu pred sobom da bude korektivni faktor, da popravimo svoje vrijeme I državu u kojoj živimo. Nužne su nam predstave koje otvraju oči I upozoravaju, jer je previše onih koji se ponižavaju i podilaze“, kaže Mladenović.

Patriotizam je, kaže reditelj, kad svom narodu i svojoj naciji govorite o onom što ne valja kod njih, kao preduslovu za promjene na bolje. Mledenović priznaje da ne voli institucionalna pozorišta i ansamble i smatra da ovo nije vrijeme za udoban život umjetnika. Većina glumaca, reditelja, saradnika…, u takvim pozorištima, smatra, “vole što su tu, vole da prime stabilne plate, I da se ono što rade što manje tiče onoga kako živimo”. Utješno je, kaže, što postoje i oni koji drugačije doživljavljavaju pozorište, pa mu je kompliment što je kolega sa stavraocima kao što su Boris Lješević, Igor Vuk Torbica, Oliver Frljić, Andreaš Urban…

“Kukavičluk u pozorištu podrazumjeva povlađivanje sopstevenoj umjetničkoj udobnosti. Umjenik nije neko ko treba da lagodno živi, ko treba da uživa u svom dobu. Možda, kad bi to doba bilo idalnlno. Ovo naše doba, gdje su promijenejna sve vrijednosti, gdje nam laž prodaju kao istine, a nemoral kao moral, gdje zlo postaje dobro, gdje su neke od najgorih mentalnih nakarada 90-ih postali iznova vladari, to nije vrijeme u kojem umjetnik može da ćuti ili da bude samozadovoljan nekim svojim predstavma. Ovo je vrijeme koje poziva na burnu rekaciju”.

Mladenović smatra da ne bi trebalo propuštati prilike da se iskoristi moć javne riječi kazane na sceni. Sličnu moć nad publikom, tvrdi, gotovo da nema ni jedna druga umjetnost. Bunt je kaže Mladenović moć i obaveza svakog pojedinca.

Svjestan je, međutim, da “napasivniji u ovom trenutku su obični ljudi, koji odbijaju da odlučuju o svojim sudbinama”.

“Pobuna je više nego nužna. Buntovnik mora da razobličava laž. Džulijan Asanž u knjizi “Neautorizovana autobiografija”, koju jako volim, kaže da svaki put, kad vidimo laž i nepravdu i na nju ne ragujemo, mi učinmo svoj mozak da postene popustljiv I da postane prijemčiv za promjenu sistema vrijednosti. Mora se ragovati na laž, na evidentne nepravde, mora se reagovati protiv političkih elita, koje su sve, samo ne pravedene i poštene. Mora se nekim zahuktalim nacionalistima kazti da je strašno to što rade. Mora se nekim neobrazovanim političkim liderima kazati da su neobrazovani I glupi I da to prepoznajemo. “

Mladenović najavljuje još predstava čija će poruka biti i jasna i provokativna, kao ona koja je poslata komadom “Jami distrikt”. Ovu sezonu, kao i mnoge do sada provešće van Srbije. Očekuje ga saradnja sa mađarskim i rumunskim pozorištima. Najavljuje i rad na komadu po stripu, kod nas poznatijem kao film, “V kao vendeta” za koji kaže da je “priča o Srbiji danas, ali i ostatku svijeta”.

Veliki navijač amaterskog pozorišta

Mladenović za sebe kaže da je “veliki navijač amaterskog pozorišta”. I dalje radi predstave u beogradskom pozorištu “Dadov”, gdje je počeo da radi još kao student režije. Teško mu je, kaže, da zamisli da će ikada “prekinuti komunikaciju sa pozorišnim amterima”. “Paradoksalno ili ne, ali u amaterskim pozorištima je ostalo mnogo više ljubavi prema tatru, mnogo više želje da se uradi nešto važno I mnogo su skloniji novim pozorišnim formama i istraživanjima. To jeste mjesto gdje napunite dušu. Poslije mnogo profesionalnih predstava, kad to prijeti da bude vaše zanimanje, a ne vaše opredjeljenje prema svijetu, sa amaterima punim baterije I to je mnogo vrijedno. Dođem na mjesto gdje su ljudi presrećni što mogu da se bave pozorištem”.

Nema velikih gradova i malih pozorišta

Mladenović tvrdi da ne može biti razlike između publike u malim i velikim mjestima. Dokaz za to je, objašnjava, i način na koji su Kolašinci reagovali na predstavu “Jami distrikt”.

“Ovo je jedna od najboljih publika pred kojom smo igrali. Nema tu vrstu konvencionalne rekacije, ljudi su čisto i lijepo reagovali. U 50-ak igranja “Jami distrikta”, pred kolašinskom publikom je bilo, što se našeg osjećaja i odnosa sa publikom tiče, jedno od pet najboljih. Nema malih gradova i malih pozorišta, postoje dobri pozorišni gledaoci ili oni koji to nijesu. Oni koji su dobri su ljudi koji su sačuvali čistotu duše, znatiželju I I želju da prisustvuju kulturnim događajima”

( Dragana Šćepanović )