U kakvoj su vezi reforma škole i hormon stresa?

(Paul Tough, Kako djeca uspijevaju, Profil, Zagreb, 2013)

Američki bestseler novinara i publiciste Pola Tafa (Paul Tough, Kako djeca uspijevaju, Profil, Zagreb, 2013) tiče se sna svakog roditelja, nastavnika, pa i samog društva: kako da djeci pomognu da odrastu u zdrave, pametne, sposobne i preduzimljive odrasle ljude. Izlažući rezultate brojnih psihopedagoških i neuroloških istraživanja, Pol Taf uvjerljivo ukazuje na ograničenja takozvane kognitivne hipoteze u obrazovanju. Naime, to što djeca u školi steknu jezička, matematička i naučna znanja, nije po automatizmu garancija njihovog budućeg uspjeha i sreće u životu. U najkraćem, knjiga iznova skreće pažnju na vaspitnu ulogu škole, koju je neoliberalni koncept krajem prošlog vijeka u dobroj mjeri potisnuo. To se dogodilo i u Crnoj Gori. Rezultati međunarodnog mjerenja postignuća ukazuju na probleme vezane za znanje naših učenika. Ali, pojedina istraživanja o tome koliko su naša djeca zadovoljna školom, porast nasilja i masovni obračuni među učenicima, nagomilani društveni problemi koji značajno pogađaju crnogorsku porodicu, jasan su znak da i vaspitna uloga škole zaslužuje reformu. Ona počinje kad uočimo veze „između razvojne psihologije i ekonomije rada, između kriminologije i pedijatrijske medicine, između hormona stresa i reforme školstva“ (203).

Važnost „mekih aspekata“

Crna Gora ima izuzetno kvalitetne psihologe i pedagoge, komunikologe i ljude koji se bave neuro-naukom. U toku reforme škole, iako su od prioritetnog značaja, ipak neće biti presudni ni nastavnici ni oprema, ukoliko ne vratimo povjerenje i optimizam mladima, ukoliko ne osnažimo strukturu njihovog djelatnog karaktera i spremnost da istrajno i kontrolisano teže ostvarenju svojih želja i mogućnosti

Prema raspoloživim rezultatima istraživanja, ključni period u životu djeteta je najranije djetinjstvo, kada treba da se stvori sigurna povezanost sa roditeljem, kao jedan od prvih „kredita“ sreće i uspjeha u životu. Potom slijedi predškolsko obrazovanje, kada djeca stiču prve vještine samokontrole i nauče da budu dio kolektiva. Ipak, sve što se u školi može naučiti, po pravilu ne rješava životne probleme na koje kasnije nailazimo. Tako škola, na primjer, ne poučava kako da reagujemo na razočaranje, kako da pospješimo radoznalost, optimizam i otvorenost prema različitim idejama. Važnost ovih „mekih aspekata“ u Americi je postala jasnija nakon GED programa, koji je svima koji su napustili školu omogućavao da putem polaganja ispita steknu mogućnost nastavka školovanja. Iako inteligencija tih vanrednih učenika nije zaostajala, oni su kasnije daleko manje uspijevali u životu. Pokazalo se da su im nedostajale psihološke sposobnosti i vještine, poput spremnosti da istraju u dosadnom i zahtjevnom učenju, da odgode zadovoljstvo, da ispune zadati plan. Tako je nastao program predškolskog obrazovanja „Peri“, kojim su se mogli ublažiti nedostaci okruženja u kojem djeca odrastaju. Rezultati su bili vidljivi decenijama, mnogo manje u domenu inteligencije, a najviše u ličnom i društvenom razvoju. Polaznici „Peri“ programa su u mnogo većem procentu završavali školu, zapošljavali se i dobro zarađivali, a na drugoj strani je mnogo manje bilo vjerovatno da će u životu biti uhapšeni.

Emocionalna povezanost

Taf otkriva da ni bogate privatne škole nisu bez rizika, jer su bogatsvo i uspjeh najčešće u korelaciji sa „helikopterskim“ roditeljima koji nemaju dobru emocionalnu povezanost sa svojom djecom

Pol Taf posebno ističe snažan uticaj stresa na uspjeh u životu. Djeci koja su dugotrajno izložena stresu mnogo je teže da se usredsrede, da slijede uputstva, da podnesu razočaranje. U pitanju je slabljenje izvršnih funkcija, što ima direktan uticaj na takozvanu radnu memoriju, odnosno sposobnost učenika da paralelno izvršava ili organizuje nizove različitih činjenica. O tome svjedoči opsežno istraživanje koje potvrđuje da su razni oblici stresa kojima su djeca bila izložena, počev od nasilja, siromaštva, zapuštenosti, porodičnih uslova i slično, bili u direktnoj korelaciji sa lošijim uspjehom učenika i budućim rizičnim ponašanjima. Sa tim u vezi je bio i program intervencija u roditeljstvu, kojim je donekle ublažavan problem kontrolisanja emocija i stresa, inače mnogo djelotvorniji od učenja naučnih činjenica i podataka. Tu je i KIPP program, usmjeren na razvoj karaktera učenika, a ne samo na akademska postignuća. Zahvaljujući tom programu, djeca iz crnačkih i hispanoameričkih siromašnih porodica dospjeli su na peto mjesto među svim njujorškim školama i otvorili veliku debatu o javnom školstvu.

Na drugoj strani, Taf otkriva da ni bogate privatne škole nisu bez rizika, jer su bogatsvo i uspjeh najčešće u korelaciji sa „helikopterskim“ roditeljima koji nemaju dobru emocionalnu povezanost sa svojom djecom. Iako će oni dobiti najviši stepen saznajnih vještina i imati veću izvjesnot uspjeha u životu, pokazaće se da privilegije imaju i svoju „cijenu“, jer ovi učenici trpe daleko teži pritisak, ali i distancu od roditelja, nakon čega slijede depresija i opet rizični oblici ponašanja, kao u slučaju njihovih siromašnih kolega.

Riznica ideja

Pol Taf je u svojoj knjizi otvoren i za drugačije argumente i pristupe, poput marksističke kritike američkog školskog sistema; on se bavi i Obaminom reformom obrazovnig sistema i jasno ukazuje da je priča o obrazovanju zapravo priča o siromaštvu i o nejednakim mogućnostima. To se može ublažavati nizom pojedinačnih programa usmjerenih na razvoj istrajnosti i motivacije. Sve ukazuje da određene karakterne osobine učenika omogućavaju da se predvide buduće zadovoljstvo i uspjeh u životu. Među njima vodeće mjesto imaju borbenost, samokontrola, polet, društvena inteligencija, zahvalnost, optimizam, radoznalost.

Knjiga je riznica ideja od kojih se može krenuti i kada se razmišlja o crnogorskim obrazovnim prilikama. Kod nas tek trećina djece pohađa vrtiće (tako pogodne da se izjednače mogućnosti i utiče na bolju strukturu ličnosti djeteta), nemamo specijalizovane oblike obuke i zaštite koju bi pružali socijalni radnici. Naš obrazovni sistem se po pravilu bavi suočavanjem sa posljedicama, a ne njihovom prevencijom. I kod nas je smanjena uloga porodice, raste nezaposlenost, a treba imati u vidu i tehnologiju i njene uticaje. I kod nas je lakše smiriti dijete uz TV ili mobilni telefon i igricu. Roditelji i djeca se manje igraju i druže, a nastavnici zapostavljaju vaspitni rad sa djecom. I kod nas su bogatstvo i uspjeh u korelaciji, sa „helikopterskim“ roditeljima, koji sa djecom nemaju valjanu emocionalnu povezanost. Za nas u Crnoj Gori posebno može biti inspirativno pitanje koje ukazuje na optimizam učenika. Naime, ako učenik/ca vjeruje da ulaganjem truda može da poboljša svoju budućnost, to je siguran znak optimizma. Međutim, kod nas više od devedeset procenata ljudi vjeruje da su od svega važnije veze. A kada se ulaganje truda prestane percipirati kao nešto što vodi ka uspjehu, zalihe optimizma drastično padaju.

Vratiti povjerenje

Crna Gora ima izuzetno kvalitetne psihologe i pedagoge, komunikologe i ljude koji se bave neuro-naukom. U toku reforme škole, iako su od prioritetnog značaja, ipak neće biti presudni ni nastavnici ni oprema, ukoliko ne vratimo povjerenje i optimizam mladima, ukoliko ne osnažimo strukturu njihovog djelatnog karaktera i spremnost da istrajno i kontrolisano teže ostvarenju svojih želja i mogućnosti.

Do tada, možda nije zgoreg postaviti sebi nekoliko važnih pitanja, među prvima to da li je naše dijete razvilo sigurno povezanost sa nama kao roditeljem? Je li izloženo stresu i kojim sve oblicima stresa? Da li je išlo u vrtić i smatramo li da je optimistično? Je li poletno i istrajno? Uspijeva li da odgodi zadovoljstvo i prilagodi se socijalnim kodovima? Čini li nam se da kod njega prepoznajemo poštenje prema sebi i drugima? Ko su i kakvi su njegovi uzori? Da li vjerujemo školi kada je riječ o njenoj vaspitnoj ulozi u procesu sazrijevanja našeg djeteta?

Okolnosti u kojima su djeca odrastala

Kad mi u Crnoj Gori razmišljamo o problemima našeg školskog sistema, na prvo mjesto izbijaju problem nastavnog kadra i materijalnih mogućnosti škole. Po pravilu se previđa uticaj društvenog okruženja, koju u svojoj knjizi Pol Taf ilustruje primjerom srednje škole „Fenger“ iz Čikaga, koju su pohađala izuzetno siromašna i problematična djeca.

Počelo se sa promjenom direktora i nastavnika, tako da je na kaju projekta ostalo svega troje nastavnika iz prvobitne postave. Svi su imali ugovor na određeno vrijeme kako bi se učenicima pružio najviši mogući kvalitet podučavanja. Oformljen je i tim podrške za učenike prvih razreda, uspostavljena je nulta tolerancija prema nasilju, stigla je i velika donacija Bila Gejtsa kojom su se obezbijedili sjani materijalni uslovi.

Ipak, najvažniji problemi se nisu bitno promijenili, jer reforma nije mogla da promijeni okolnosti u kojima su djeca odrastala, posebno porodične uslove, teško siromaštvo, nasilje, nesigurnost i nedostatak perspektive. I crnogorski roditelji su sve češće prezaposleni i ekonomski nesigurni, a zanemarivanje djece često ima svoje opravdanje u trci za preživljavanjem. Poremećeni sistem vrijednosti i narušeni odnosi povjerenja, lako se udružuju sa porastom nasilničkog ponašanja i rizičnih oblika života.

( Božena Jelušić )