O junacima i spomenicima

U Bostonu, rodnom gradu Edgara Alana Poa biće postavljena statua ovog velikog pisca, ali u prirodnoj veličini, iako Po nije bio previsok. Od 265 pristiglih radova, žiri je odabrao izvanredan rad skulptorke Stefani Roknar koja je predstavila Poa koji hoda i nosi kofer pun ideja, a prati ga gavran. Njegov gavran izlijeće iz kofera, a položaj krila je isti kao i položaj Poovog kaputa koji nosi vjetar. Njegovo četvrtasto čelo i podočnjaci su stvarni, kao i melanholična faca u koju bije vjetar i nosi krajeve marame vezane oko vrata. Za njim iz kofera ispadaju knjige, i on ih naravno ostavlja za sobom, ljudima i gradu, a uz knjige ispada i precizno secirano ljudsko srce, savršena konotacija na Poove misteriozne i krimi-priče. Na gavrana koji ga prati on ne obraća pažnju, jer su kako je skulporka navela u svom obrazloženju, gavran i Po jedno.

Vjerujem da će Poov spomenik trajati. O tome je nužno razmišljati imajući u vidu „smaknute“ spomenike, od obaranja Sadama u Iraku čiju su statuu građani čak udarali cipelama iskazujući srdžbu, sve do nedavnog svrgavanja Lenjinovog spomenika u Kijevu. Mi smo Tita sklonili tiho. U Berlinu je pokrenuta inicijativa da se uklone spomenici oslobodilačkim sovjetskim tenkovima. Da se ne ruše i obaraju samo spomenici političarima dokaz je i obaranje spomenika Ivu Andriću u Višegradu početkom devedesetih godina. Međutim, Po nije bio diktator, a u svojim pričama i pjesmama nije se bavio nacionalnim pitanjima, i nije stvarao na turbulentnom području kao što je naše.

Njega ljudi vole iskreno i nisu prisiljeni na strahopoštovanje.

Mi smo dobili spomenik azerbejdžanskog pjesnika, ali teško da neko u Crnoj Gori zna njegove pjesme, stoga on miruje, neće ga niko „dirati“ jer ne traži leba.

Tipičan „naš“ primjer spomenika je Sveti Petar Cetinjski kod kružnog toka „kad se ide ka Delti“. Iako je velika uloga Svetoga Petra u našoj istoriji i razvoju države, ipak je spomenik prevelik, tipično megalomanski urađen, vjerovatno na brzinu u referendumskom raspoloženju. Gladak i bez detalja, izliven tako da se ne bi djeca pentrala uz njega, kao da Njegošu i Tesli nešto fali što im svakodnevno ljudi u krilo sjede. Neki tvrde da onim podignutim prstom traži jednu kartu, ili da stopira ka Cetinju.

Da bi se mogao spomenik u postpunosti sagledati potrebno je da se posmatrač udalji, ali nema gdje od zgrada i kružnog toka. Možda su projektanti imali ideju da je najbolje posmatrati spomenik iz bašte Dali restorana, onog gdje su se naočigled dva poznata „biznismena“ dvije djevojke vukle za kosu i grebale lice. Kad takva dva tipa nisu uspjela da ih razdvoje, jedino je to mogao Sveti Petar, i to njegovom kletvom, prilagođenom duhu 2014. godine „Neka vaši nokti vašu krv upiju“.

Preko puta zgrade parlamenta nekad je bila Kupačica, i svi su je voljeli, čak je ovjekovječena u serijalu Zabjelo Republika. Bila je kriva što je kratka i debela, pa je nestala, sklonjena je. Umjesto nje je sad Kralj Nikola, jaše konja. Konju je jedna prednja noga podignuta, što bi po tradiciji jahačkih statua (equestrian statue) značilo da je bio ranjen u borbi i da je kasnije podlegao povredama. Ako su konju obje prednje noge u vis, to bi značilo da je poginuo u toku borbe. Međutim, postoji spomenik Kralju Nikoli i u Nikšiću, a tamo su konju sve četiri noge na zemlji, što govori da je umro prirodnom smrću. Da li to znači da je Kralj Nikola prema Podgoričanima umro na jedan način, a prema Nikšićanima na sasvim drugi, ili je posrijedi crnogorski diletantnizam?

Da li nas je Kralj Nikola napustio ili je otišao kad je njemu bilo najteže ili kad je nama bilo najteže? Ko ga je ranio? Ko je gurnuo Zorku? Koga da pitamo, istoričare, skulptore, konje?

Valjalo bi da počnemo skupljati novac za jedan baš velik spomenik svima nama i simbolično prikazati 600 000 baš malih građana koje četvrt vijeka neko jaše, a građani traže još.

( Đuro Radosavović )