Hiljadu godina samoće i tuge zbog Markesove smrti

Mnogi svjetski pisci, predsjednici, urednici, izdavači, pa čak i pobunjenici iz Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije (FARK) izrazili su duboko žaljenje zbog smrti kolumbijskog pisca, nobelovca, jednog od najvećih književnika španskog govornog područja, Gabrijela Garsije Markesa, koji je umro juče u 88. godini, u svom domu u Meksiko Sitiju.

"Hiljadu godina samoće i tuge zbog smrti najvećeg Kolumbijca svih vremena", rekao je kolumbijski predsjednik Huan Manuel Santos povodom Markesove smrti.

Gabrijel Garsija Markes, pisac, novinar, izdavač i politički aktivista, stvorio je, prema mišljenjima kritišara i šitalaca, opojnu prozu od mješavine fantazije, surovosti, fatalizma i herojstva u svijetu koji je uskomešao njegov um još dok je kao dijete odrastao na kolumbijskoj karipskoj obali.

Jedan od najcjenjenijih i najuticajnijih pisaca svoje generacije, mnogima širom svijeta je približio i dočarao šarm i nevjerovatne kontradikcije Latinske Amerike, u prozi koja je u književnosti okarakterisana kao "magični realizam".

Milionima poznat prosto kao "Gabo", Garsija Markes je smatran najpopularnijim piscem na španskom jeziku od Migela de Servantesa u 17. vijeku.

Njegova blistava i melanholična djela, među kojima su i "Sto godina samoće" (1967), "Hronika najavljene smrti" (1981), "Ljubav u doba kolere" (1985) ili "Jesen patrijarha" (1975) prevazišla su po broju prodatih primjeraka sve što je ikada objavljeno na španskom jeziku, osim "Biblije".

Gabrijel Garsija Markes rođen je 6. marta 1927. u Arakataki, kolumbijskom gradiću nedaleko od karipske obale. kao najstarije od 11 djece. Prvih deset godina života proveo je sa babom i djedom, pukovnikom u penziji koji se borio u razarajućem 1.000-dnevnom ratu koji je ubrzao kolumbijski gubitak Panamskog kanala.

Iz priča babe i djede, prema njegovim riječima, crpio je glavnu inspiraciju za svoju književnost, a Arakataka je postala model za Makondo, selo okruženo plantažama banana u kojem je smještena radnja "Sto godina samoće".

Rečenica kojom počinje taj kultni roman postala je jedan od najcitiranijih početaka romana svih vremena: "Mnogo godina kasnije, pred vodom za strijeljanje, pukovnik Aurelijano Buendija morao se sjećati onog davnog popodneva kada ga je otac poveo da prvi put vidi led".

O Markesovom književnom postupku možda najbolje svjedoči i njegov svojevremeni opis kako je napisao "Sto godina samoće":

"Ton koji sam slijedio u "Sto godina samoće" oslanjao se na način na koji je moja baba uobičavala da priča priče. Ona je govorila stvari koje su zvučale natprirodno i prenijeto iz svijeta fantazije, ali ih je ona govorila sasvim prirodno. Najvažniji je bio izraz njenog lica. Nije nimalo mijenjala taj izraz dok bi govorila mada su svi bili iznenađeni. U prethodnim nastojanjima pisanja pokušavao sam da ispričam priču a da sam vjerovao u nju. Shvatio sam da bih morao da povjerujem u priče koje sam pisao i da ih napišem sa istim izrazom lica s kojim ih je moja baba kazivala: kamenog lica."

"Sto godina samoće" je pisao 18 mjeseci, živjeći od pozajmica prijatelja i prodajući porodične stvari, počev od auta i namještaja.

Kada je završio pisanje u septembru 1966, ono što su njegova žena i on posjedovali svelo se na grijalicu, blender i fen. Njegova žena je potom založila i te preostale stvari, kako bi on mogao poštom da pošalje rukopis izdavaču u Argentini.

Kada se Markes vratio iz pošte, njegova žena je pogledala oko sebe i rekla: "Nemamo više namještaj, nemamo ništa. Dugujemo 5.000 dolara".

Ali nije morala dugo da brine. Svih 8.000 primjeraka prvog izdanja "Sto godina samoće" prodato je u prvoj sedmici, a ukupno je prodato više od 50 miliona primjeraka tog kultnog romana, koji je preveden na više od 25 jezika.

Iako su za mnoge sinonim za Latinsku Ameriku bili njegovi romani, on je uvijek isticao važnost činjenice da je bio novinar.

"Ja sam novinar. Uvijek sam bio novinar. Moje knjige ne bi mogle da budu napisane da nisam bio novinar, jer sam svu sadržinu uzeo iz realnosti", rekao je on u jednom intervjuu za agenciju AP, pošto je novcem od Nobelove nagrade 1998. uspio da kupi većinski dio časopisa Kambio.

Sa piscima poput Normana Majlera i Toma Volfa, bio je jedan od prvih pristalica takozvanog književnog novinarstva, poznatog kao Novi žurnalizam.

U nekim kratkim pričama bavio se ličnostima poput preminulog venecuelanskog "većeg od života" predsjednika Uga Čavesa, dok je njegova knjiga "Vijest o jednoj otmici" (1996) živopisan opis kako su krijumčari kokaina, koje je predvodio Pablo Eskobar, otimajući pripadnike elite, rasturili društeno i moralno tkanje njegove rodne Kolumbije.

Kao i mnogi drugi latinoamerički pisci, međutim, Markes je prevazišao svijet pisane riječi.

Postao je heroj Latinske Amerike kao jedan od prvih pristalica kubanskog revolucionarnog vodje Fidela Kastra i oštri kritičar američkih intervencija, od Vijetnama do Čilea.

Kastru je ostao privržen i kada su ga mnogi drugi intelektualci napustili, zbog njegove netolerancije prema disidentima. Američka književnica Sjuzan Zontag optužila je Markesa 2005. za saučesništvo u kršenju ljudskih prava na Kubi, međutim, drugi su ga branili, tvrdeći da je Markes ubijedio Kastra da osigura slobodu za političke zatvorenike.

Uprkos tome što godinama nije mogao da dobije američku vizu zbog svojih političkih stavova, obožavali su ga mnogi predsjednici SAD.

Kada je 1982. prihvatio Nobelovu nagradu za književnost, Markes je u govoru svoj rodni kontinent opisao kao "izvor nepresušne kreativnosti, pun tuge i lepote, od kojih su sazdani ovi lutajući i nostalgični Kolumbijci, kako neki smatraju, bez sreće"

Bila Klintona Markes je, pored francuskog predsjednika Fransoa Miterana, smatrao svojim prijateljem.

"Od trenutka kada sam pročitao "Sto godina samoće" prije više od 40 godina, bio sam očaran njegovim jedinstvenim darom imaginacije, jasnoćom misli i emocionalnom iskrenošću. Počastvovan sam što sam bio njegov prijatelj i što sam znao njegovo srce i briljantni um više od 20 godina", rekao je Klinton.

Markes je iza scene učestovovao i u posredničkim naporima između kolumbijske vlade i ljevičarskih pobunjenika iz FARK, koji su se takođe, povodom njegove smrti, oglasili na Tviteru: "Gaboova smrt je gubitak za Kolumbiju i cio svet. Njegovo djelo će sačuvati njegovo sjećanje".

Mnogi pisci su otvoreno isticali koliko je na njih uticao svojim djelom, a poznato je i njegovo neprijateljstvo sa peruanskim književnikom Mariom Vargasom Ljosom, koje datira od njihove tuče 1976. ispred jednog bioskopa u Meksiko Sitiju.

"Veliki čovkek je umro, onaj čija su djela dala književnosti našeg jezika veliko bogatstvo i ugled", rekao je Ljosa povodom smrti svog kolege, dok je čileanska književnica Izabel Aljende istakla da Markesu duguje slobodu i podstrek da se upusti u književnost.

"U njegovim knjigama našla sam sopstvenu porodicu, zemlju, ljude koje sam znala cio život, boju, ritam i bogatstvo mog kontinenta", rekla je Aljende.

Kada je 1982. prihvatio Nobelovu nagradu za književnost, Markes je u govoru svoj rodni kontinent opisao kao "izvor nepresušne kreativnosti, pun tuge i lepote, od kojih su sazdani ovi lutajući i nostalgični Kolumbijci, kako neki smatraju, bez sreće".

"Pjesnici i prosjaci, muzičari i proroci, ratnici i nitkovi, sve kreature te razuzdane realnosti, za koju nam je bilo potrebno samo malo mašte, jer je naš ključni problem bio nedostatak konvencionalnih sredstava kako bismo svoje živote učinili vjerovatnim", rekao je tada Markes koji je najveći dio života proveo u Evropi i Meksiku.

Galerija

( Beta )