Lucić o Đukanovićevoj posjeti SAD: Crnomorski vijenac

Prelećeo Đukanović Milo

Na sokolu duraluminijskom,

Prelećeo Atlantsku Moraču

Biznis-klasom sa povratnom kartom,

Slećeo u katun vošingtonski

Bajden Džou da oči u oči

Što je činjet na Balkanu kaže –

„O jes!“ Džou, a Putinu „Nou!“.

Sluša Bajden Đukanović Mila

S oba uha, su šest savjetnika,

Đe mu mudro i pametno zbori

Da s Putinom šale ne imade,

Jer će Putin, ako ga se pušti,

Od Pljevalja Donjeck učinjeti,

Od Stefana Svetog Sevastopolj,

Ter Otrantska zamandalit vrata

I Otrantske zazidat pendžere.

Čita Milo svojih riječi titl

Na kiśelu licu Bajdenovu,

Ter mu veli: „Podigni brkove,

Makar nikad puštija ih nijesi,

Da ti viđu toke na prsima,

Da ti viđu volju da Rusima

Silu skršiš i trag im zatriješ,

Ter bi NATO dalje NATO-m bio!“

Osokoli Đukanović Milo

Bajden Džoa i Amer-nahiju

Viješću da se i Crna mu Gora

Na Rusiju sankcijama digla

Od kojih će Volga presuśeti,

U ribi se ikra usmrđeti,

Pa će propast berba kavijara;

Od sankcija gas će da se gasi,

Južnom toku rđati će cijevi,

Svi MiG-ovi i svi Tupoljevi

Lećeti će kol'ko kokoš leti…

Tako reče Đukanović Milo

Ter uzleti na sokolu svome,

Dur-sokolu aluminijskome

Da preleti Atlantsku Moraču.

Dok je sokol krilima mahao,

Elektronski golub pismonoša –

Il' tačnije: esemesonoša –

Sitnu knjigu Milu isporuči

Od nekoga pisca iz Rusije,

Sergej jeste, al' Jesenjin nije,

No se Lavrov taj preziva pisac.

Knjiga sitna, al' beśede teške,

Drug Serjoža tupom stranom noža

Čvrste veze s Crnom Gorom reže,

Navodeći Đukanović Milu

Svako slovo štono ga je reko

Bajden Džou u Dači Bijeloj,

Ter ga pita: „Je li nam to hvala

Za sve rublje što ih potrošismo

Crnu Goru kupujuć' na lizing?!“

Sleće soko, a sa njim i Milo,

Na tivatski sokolodrom ravni,

A kad tamo otvori se paljba

Retorička i metaforička

Kalašnjikovijeh džeferdara:

Iz jednoga Radunović Slaven,

Iz drugoga Miliću Srđane,

Oba rusku pročitala knjigu,

Ter je svojim r'ječ'ma recituju:

„Sram te bilo, Đukanović Milo,

Što si Crnu obrukao Goru,

Svadivši je sa Rusijom majkom

Zbog koje smo devetsto četvrte

Rat japanskom caru objavili,

Ter bi i dan-danas ratovali

Protiv gejši, protiv samuraja,

Da ti nijesi dv'je hiljade šeste

Kukavičko primirje potpiso!

Kako može jedan Crnogorac

Da postane tol'ki Ukrajinac

Zbog Kijeva Rusiju da izda?!

Kako može pravoslavac biti

Veći Turčin i od Turčinova,

Onog tamo ukrajinskog Leksa

Što ga zovu 'Đe si, Oleksandre?',

Ne znaš je li Oca ili Aca?!

Da l' su vrane, Đukanović Milo,

Il' śenice popile ti mozak,

Pa si pomoć prebrisao bratsku,

U zaborav stjero Deripasku?

Zar si, jadan, sa uma smetnuo

Gostovanje Đeparđe Žerara

Što na filmu igrat te je šćeo

I od tebe napravit junaka?

Dabogda te, Đukanović Milo,

Sad igrale Femenke đevojke!

Dabogda ti onaj Pusi Rajot

'Rujnu zoru' na uho pjevao!

Slušajder nas, Đukanović Milo:

Da spasimo obraz Crne Gore,

Poslaćemo svoje delegate

Da se drugu Putinu izvinu

I sankcije Moskvi da ukinu

Bar u ime one Gore Crne

Koja srpskim jezikom govori!“

Uzvraća im Đukanović Milo:

„Da nećete ko i Ukrajinci

Što jezikom ruskijem beśede

Referendum svoj da raspišete

Pa da taj svoj jezik materinji

Za zubima slobodno držite?

Da nećete u sastav Srbije,

Pa da vas u NATO mjesto mene

Sve povede Vučić Aleksandar?

Shvatate li o čemu se radi:

Đe god kreneš, NATO ti pozadi!?

Nijeste valjda tol'ki diletanti

Da ne znate đe sam svuđe bio

I da još se nijesam prevario

Kada treba i uz koga stati,

A kad od kog zeman se rastati!

Vazda pali ona ista finta:

Nikne kinta usred lavirinta!

Kom ne paše, za džabaka rinta,

Ko ne iđe đe ga Milo zove

Taj je slamka među vihorove,

Taj je Lada među Bemveove,

Papiroska među Marlborove!“

( Predrag Lucić (Slobodna Evropa) )