More bez barki

U neđelju, 15. aprila 1979. u sedam sati, devetnaest minuta i pedeset sekundi, grunuo je razorni zemljotres jačine devet stepeni Merkalijeve skale. Zatresla se Crna Gora. Poginula je sto i jedna osoba; hiljadu povrijeđeno. Potpuno je uništeno ili znatno oštećeno preko trideset hiljada objekata. Popadali su minareti s džamija i zvonici s crkava. Nestali su vrijedni spomenici kulture. Crnogorska privreda pretrpjela je velike štete.

Tito, koji se zatekao u Crnoj Gori, poslije dvadeset osam dana provedenih u Igalu, upravo je tog jutra trebalo da otputuje. Odmah je posjetio postradala naselja duž hercegnovske rivijere; oštećenu Luku Zelenika. Zatim je u Brodogradilištu Bijela naišao na još dramatičniju sliku, gdje je sedamdeset metara obale s kompletnim radionicama i halama, završilo u moru. Htio je da obiđe i druga mjesta, došao do Kamenara, ali nije mogao dalje jer se dvjesta metara magistralnog puta našlo pod morem, iz kojeg je kao avet zjapio jedan čempres.

Tito se vratio u Vilu “Galeb” i dao čuvenu izjavu u kojoj je, pored ostalog, istakao: “…Crnu Goru je zadesila velika katastrofa… Apelujem na sve naše radne ljude da bez oklijevanja pristupe izvršavanju svojih dužnosti u pružanju pomoći crnogorskom narodu. Uvjeren sam da će se naši narodi žrtvovati koliko god mogu da bi crnogorski narod čim prije savladao posljedice nesreće koja ga je zadesila”.

Prenoćio je u Igalu, pod šatorom, a sjutradan specijalnim avionom odletio za Beograd.

I - pomoć Crnoj Gori slivala se sa svih strana.

Herceg Novi, grad umjetnika, zelenila i cvijeća, kako je volio da kaže njegov gradonačelnik Petar Stijepčić, davi se u mrklom mraku. Nekakav se mir uvukao. Nema uobičajene mediteranske živosti. Kafane zatvorene. Grad kao da je zaspao; ne može da se povrati od zemljotresnog šoka.

Dolje, na obali, još tiše. Niđe žive duše. Slikara Voja Stanića nijesam našao u staroj kući. Prešao je u novu, još nedovršenu, stotinak metara dalje. Zatekao sam ga ispred malog televizora. Kuća još miriše na malter.

“Otišao sam gore, u grad, da kupim novine”, priča Stanić. “Odjednom je zagrmljelo! I mogu reći da sam vidio zemljotres. Bio sam na čistini i mirno sve posmatrao. Na jednoj kući fasada se uvijala u nekoliko valova. To je nevjerovatno. To je izgledalo, prosto, nadrealistički.

Mislio sam da će se ta kuća prosuti, ali je ostala čitava. Onda je nastalo opšte mlataranje drveća i dimnjaka. No, ljudi su to podnijeli. Srećan sam što sam mogao da se uselim u novu kuću, iako nije potpuno dovršena, pa se ne osjećam ugroženim. Spasio sam slike. Imam ih čitav kamion. Nijesam ni znao da imam toliko slika. Dok sam sjedio u 'Škveru', nekoliko mladića mi je sve te slike prenijelo u novu kuću”.

A o daljem radu?

“Bitno je da imaš krov nad glavom. A atelje… Svaka soba je atelje. Ja ga nikad nijesam imao; to je pomalo i luksuz. Važno je da sam spasio ovih dvjesta pedeset slika”, kaže Vojo Stanić. “Zemljotres je razorio mnoge spomenike kulture. Šteta, velika šteta. Jer, ono što je ranije izgrađeno teško se može opet napraviti. Recimo, Kotor. On ima neku svoju atmosferu. Nestale su mnoge kuće, palače…”

Tužan je slikar. Upravo pred zemljotres počeo je uređivati barku, da je gurne u more, ali sada ne misli na to.

“Promijenio se život”, veli Stanić. “Svi nekud trče, nešto rade. A stari, kao skamenjeni, zure besciljno. Ovdje, na obali, ostale su samo tri porodice; kuće su napuštene”.

Pitam za Bata Pravilovića. Njegov atelje je gotovo porušen i slikar ne smije ući da pogleda slike.

“Bato je gore, pod šatorom, s deset žena! Bar da su mlade, nego svaka ima po šezdeset godina”, našali se Stanić.

Dugo sam tražio Pravilovića. Pod velikim šatorom, u blizini njegove raspukle kuće, nije ga bilo. Sin mu, Milan, arheolog, kreće sa mnom da ga potražimo. Kod Mitka Bulajića nije bio. Uputili smo se dolje, na obalu, prema 'Škveru'. Tu smo ga našli. Skrušenog.

“Shvatam ovo kao da je sve svršeno”, kaže Bato Pravilović tmulnim glasom. “Dvadesetak slika ostalo mi je u kući. Neka platna sam izvukao da bih nastavio rad na njima. Ali, đe ću raditi? Pod šatorom?! Zaista, kao da je sve svršeno. Uhvatilo me u nevrijeme. Čini mi se da nema izlaza ako se odmah ne nađe neko rješenje. Kao da je sve propalo, kao da iza ovoga nema ništa svrhu. Glupa je boja, glupa je kičica. Sve ispada smiješno, kao neko zavaravanje. U kući mi je ostao nedovršen rad za Galeriju portreta u Tuzli…”

Na zidu sobe u Pravilovićevoj kući visi jedna slika na kojoj su naslikani razbijeno staklo i ptica.

“Imitirao sam slomljeno staklo koje je ptica razbila da bi se smjestila u pejzaž”, veli Bato Pravilović. “Kad je zagrmljelo, moj sin Milan, onako bunovan, ugledao je tu sliku i poželio da kao ta ptica proleti kroz prozor… Neke slike kao da sam naslikao poslije zemljotresa! Eto, na jednoj je naslikana ispucala zemlja i na njoj lutka čiju su haljinu s deseniranim cvijećem napali leptiri! E, znaš što me ubilo?! More pusto! Bez barki! Nikad nije bilo tako. Mi znamo sve barke, znamo čija je koja, čak i gdje ko ide. A sada je sve mirno…"

Noć. Sablasno je u gotovo mrtvom gradu, Herceg Novom. Tražim Aca Prijića. Atelje mu je razrušen. Rekoše da je na Savini u nedovršenoj kući rođaka mu iz Sarajeva.

Oko dvadeset dva časa uputio sam se kroz stari grad. Svjetla nema. Prst pred okom se ne vidi. Kretanje je zabranjeno. Grad izgleda avetinjski. Pridržavam se za ivice napuklih kuća. Promakne pokoja mačka. Odnekud, kod Galerije “Josip Bepo Benković”, izbi starac s baterijskom lampom.

Kad naiđe pored mene, ugasi lampu! Ubrzo se nađoh pred tek pokrivenom, nedovršenom kućom, bez prozora. Nasred zemljanog poda jedine sobe, ognjište! Pregradni zidovi još nijesu postavljeni. Nekoliko kreveta unaokolo. Televizor, frižider i gomila ćebadi.

“Dobrodošao! Evo, vidiš, živimo kao u ratu”, širi ruke Aco Prijić. “Oštećene su mi slike. Nijesam ih čak ni pogledao. Samo da smo ostali živi…”

“Bilo je strašno”, veli Prijićeva supruga Ljubica. “Kad je zagrmljelo, upitala sam se što ono tutnji!? Aco reče da to vjerovatno prolijeće 'boing'. Ma kakav 'boing', vidiš da se kuća ruši, povikala sam! A kuća se uvijala baš kao harmonika. Mali bazen u dvorištu se toliko ljuljao da se voda izlivala”.

Aco Prijić mi priča kako iz ateljea nije ništa izvlačio, da ne bi stvarao paniku.

“A možda panike ne bi ni bilo. Svi su bili pribrani”, kaže Prijić. “Kad sam napuštao atelje, mislio sam da ću leševe gaziti. Kuća je igrala kao kutija šibica. Mi slikari smo to doživjeli emotivno. Meni je žalije ako taj stari grad bude morao da se ruši, pa da udare neke betone… Ipak će biti izložbi. Radićemo, pa makar i u avliji. Slike su dio mene. Bez njih ne mogu da živim. A ne mogu ni da se smirim. Da idem nekud, neću, da ne kažu da sam pobjegao. Veoma mi se dopala ideja slikara Josipa i Ivana Generalića da svi slikari prilože po jedan svoj rad za postradale. Ja ću to uraditi rado…”

( Slobodan Vuković )