Lanac drevnih utvrda i stara župna podjela

Kako je samo zagonetan prostor na rubu Riječke i Lješanske nahije, gdje se od Progonovića prema Sokolskim kršima protežu ostaci tri drevne gradine. Ali, nije tu kraj. Još jedna se nalazila par kilometara zapadnije u Kosijerima „pri brdu Kupuljaru gdje se poznaju tragovi od razvalina“ („Riječka nahija“, 179). Ima indicija da ih je bilo još. Jer, još zapadnije na području Bokova, bilježimo zagonetni toponim Morigrad vezan za brdo Ćukovac, koji možda ukazuje da se jedna drevna gradina nalazila i na tom mjestu. „Ali tu nema nikakve građe koja bi odavala da je tu bilo tvrđave“, piše Andrija Jovićević, koji je na tom mjestu na svojoj karti iz 1911. ipak ucrtao znak za gradinu. Isti znak je ucrtao i poviše Donjih Ulića, u blizini trase drevnog puta. Očito da je pokušavao da uđe u trag fortifikacionom nizu koji bi odgovarao prastaroj župnoj podjeli.

Župna središta

U pravcu Cetinja nema više starih gradina, ali ih ima prema jugozapadu i jugu. Na drevnu teritorijalnu organizaciju ukazuje gradina Dupiograd u Ljubotinu „u jednom gvozdu krša više Čistog polja“ („Riječka nahija“, 179). Ima nagovještaja da je još jedna postojala u Drušićima pri jezeru („Babin grad pri Karuču“), dok se ostaci još dvije nalaze pod Šin Đonom i u Čukovićima.

Za Gradinu pod Šin Đonom Jovićević piše „da je tu bila nekakva tvrđava od suhomeđe koja je služila za sigurnost slobodnog prolaska rijekom“ (isto, 179). Ova utvrda je mnogo starija od obližnje (klačne) utvrde Sić, koja je na nešto nižoj tački, na kamenitoj hridi.

Još jedna gradina

Međutim, Jovićeviću je ponešto i promaklo. Nedavno sam u Gornjim Pelešima u Dobrskoj Župi naišao na ostatke suhomeđne gradine, koja se nalazi u blizini starog puta i uklapa u sliku župne podjele.

Ovo jasno potvrđuje da je Jovićević imao dobru intuiciju. Sve je očiglednije da je na ovim prostorima u dalekom dobu postojala župna organizacija, u kojoj se nazire i jedna pravilnost, povezana sa oblikom i preglednošću terena. Izgleda da su sva veća naselja činila zaokružene cjeline sa utvrđenim kontrolnim tačkama na pogodnim uzvišenjima nedaleko od puta i naselja.

U tome je ključno što su putevi oduvijek vodili istim trasama, sve do našeg doba. Naprosto, oblik terena je u ovim krajevima presudno uslovljavao drumske pravce, sve dok nova tehnologija nije omogućila da se probiju usjeci u brdima ili izgrade tuneli.

Drevna putna mreža je uticala i na oblikovanje prvih naselja, od kojih su se mnogo kasnije, tokom antike i srednjeg vijeka formirale seoske zajednice - koje su opstale sve do našeg doba

Neprekidna naseljenost

Drevna putna mreža je uticala i na oblikovanje prvih naselja, od kojih su se mnogo kasnije, tokom antike i srednjeg vijeka formirale seoske zajednice - koje su opstale sve do našeg doba. Da o tom kontinuitetu naseljenosti ne može biti dileme, svjedoče praistorijski tragovi blizu Releze, kao i u Zagori i Gornjim Pelešima, upravo na trasi starog puta.

U ovim je krajevima oduvijek bilo doseljavanja i iseljavanja, čak i dramatičnih demografskih potresa, ali je opstajao isti način života.

Pitanje najstarije župne organizacije nudi odgovore i na mnoge druge nedoumice. Jer, ta najstarija podjela ima veze i sa kasnijim formiranjem nahija, koje se dijelom poklapaju sa geografskim cjelinama.

Šta je propušteno?

Prava je šteta što se Jovićević nije ovome dublje posvetio. Jer, u njegovom vremenu ostaci starih utvrda bili su daleko očuvaniji pa je cijelu stvar bilo lakše istražiti i razumjeti. Doduše, već njegove bilješke iz 1911. svjedoče da na pojedinim pravcima više nije bilo tragova. Tako je na primjer pratio trasu „vrlo starog mletačkog“ puta koji se od Špura spuštao prema Šin Đonu, ali je tu morao da odustane jer više nije bilo ostataka. Zbog toga ga nije ni ucrtao na karti, ali je ipak pretpostavio da je vodio ka Drušićima i Karuču.

Još je veća šteta što se ni kasniji istraživači nijesu pozabavili pitanjem najstarije župne podjele. Cijela jedna generacija crnogorskih arheologa nije čak ni načela pitanje o prastarim župnim središtima na prostoru Riječke i Lješanske nahije i načinu života drevnog stanovništva.

Pogled na Gospoštine i Rvaše

Zelene terase

Da bi se ovo uopšte moglo razumjeti, mora se steći jasna slika o lancu plodnih udolina koje se kaskadno uspinju od Bobije, Karuča i Rvaša prema Sokolskim kršima. U dužini od desetak kilometara. Sa magistrale prema Cetinju ova se geografska osobenost ne može najjasnije uočiti, zbog čega mnogi o njoj nemaju nikakvu predstavu, pa ne mogu ni znati za njen značaj.

Dakle, ovaj niz počinje odmah iznad Karuča na jezeru, gdje se od Bobije i Pipca između kamenitih brda i krševitih grozdova šire plodne udoline i sudolice preko Rvaša, sve do Gospoština gdje su na vrhu tog sela brdo Vranj i Carev laz (o kojima će uskoro biti više riječi).

Tu se na samom domaku Moštrokolove Gomile u selu Piperima okončava Rvaško polje, veliki plato sa blagim stranama, na kojima se nižu pravilno oblikovane i prostrane terase sa podzidama. Odatle ka Piperima započinje blagi kameniti uspon.

Tu se zapravo završava jedna geografska cjelina i počinje nova. Nakon par stotina metara, na nešto većoj visini počinje novi veliki plato na kome leže zaselak Piperi (dio Dobrske Župe) i zaselak Lalina Glavica (dio Meteriza). Ova se ravan proteže nekoliko stotina metara, a onda se opet uspinje ka Češljarima i Gornjim Pelešima. Na nju se potom nadovezuje velika kamenita prostorija Plaćenov lug, oko koje se uzdižu Velja gora, Vodnik i Sokolski krši.

Draškovo Kopito u Češljarima

Piperi

Na samom obodu Pipera nalazi se Moštrokolova Gomila. Sa tog mjesta puca lijepi pogled nadolje prema Gospoštinama i jezeru. Piperi se ne mogu najbolje vidjeti sa magistrale zbog visokog rastinja. Ali, se lijepo vide sa Petričevića Glavice u susjednim Meterizima. Riječ je o pravom rajskom mjestu sa mnoštvom zaravnjene i plodne zemlje, kultivisane u pravilne široke terase s podzidama. U polasku sam o tome imao drugačiju sliku i pored toga što sam ljetos boravio u neposrednoj blizini, na Lalinoj glavici (u Meterizima) da bih vidio ostatke starih kućišta i kaldrme. Tuda je nekada prolazio glavni put - ona prastara žila kucavica koja je vodila od Karuča ka unutrašnjosti.

Dakle, piperska ravan se ne može dobro vidjeti sa magistrale, pa nijesam ni očekivao toliku pitominu. Bio sam uvjeren da se prostrane zelene terase okončavaju s Gospoštinama, a da se dalje (sjeverozapadno) ka unutrašnjosti može naići samo na manje komade “otete” i iskrčene zemlje. Ovu sam impresiju saopštio Neđeljku Moštrokolu koga sam zatekao u širokom piperskom polju. Uzvratio je da u cijelim Piperima i susjednoj Lalinoj Glavici (dijelu Meteriza) ima od 130 do 150 rala plodne zemlje.

Enigma

Ali, u Piperima nije kraj priči o zaravnjenim zelenim terasama. Ništa toliko ne zavarava kao ovaj predio okružen kamenitim brdima i glavicama, između kojih se uprkos prvom utisku “krije” na stotine kultivisanih terasa.

Nijesam siguran da razumijete šta želim da kažem.

Zaravnjene terase u Piperima

Na primjer, zapanjujuće je koliko se iskrčenog, lijepo zaravnjenog i podzidanog zemljišta nalazi visoko u brdskoj strani iznad Šin Đona i Arbanasa, prema Ljumovićima i Veljim Petrovićima. Na mjestu na kojem to najmanje očekujete. Tamo se u dužini od preko jednog kilometra stepenasto nižu potpuno ravne površine, bez ijednog kamenčića. Taman poput golf terena. Do te mjere pravilno oblikovane i rasčišćene, da ostajete u čudu. Marko Janković sa kojim sam obišao teren mi je rekao da na tom potezu ima i do 700 rala.

Možda to zvuči prejako. Ali, i polovina od toga je puno. Poenta je u silnom uloženom radu. Pravo je pitanje - ko je, kada i zbog čega izveo taj nevjerovatan poduhvat, za koji je bilo potrebno mnoštvo ljudi i čvrsta društvena organizacija? I to tokom više generacija. Da li ovo potiče još iz srednjeg vijeka? Da li iza svega stoji drevna crkveno-feudalna organizacija?

Vjekovi kultivizacije

Slična je stvar i sa Dobrskom Župom koja počinje od Pipera i proteže se pored Laline Glavice u susjednim Meterizima preko Donjih i Gornjih Peleša. Sa magistrale se ni o ovom selu ne može steći prava slika, jer u njegovom donjem dijelu ima puno kamenih “grozdova”, na potezu od brda Vranja do mjesta gdje stoji putokaz za Dobrsku Župu. To je ona pravina prije polukružnog uspona preko Meteriza.

Ali čim se zađe u zaselak Donji Peleši, sa obije strane počinju da se šire zelene površine. Nakon oko 400 metara započinje uspon preko Bijele gomile ka Gornjim Pelešima (takođe zaseoku). Visinska razlika je nekih 60 metara. A tamo nas očekuje novo iznenađenje. Jer, ovdje na blagim brdskim stranama zatičemo istu situaciju kao i u Gospoštinama, Piperima ili poviše Arbanasa. Sa obije strane puta se nižu lijepo zaravnjene i iskrčene terase sa podzidama. Izvedene su na svakom mjestu gdje je to bilo moguće, pa su zavisno od oblika terena manje ili veće. Između njih je po pola metra visinske razlike, što znatno olakšava kretanje. Uglavnom, i ovdje sve ukazuje na viševjekovnu i napornu kultivizaciju. Ovuda je asfaltni put probijen krajem sedamdesetih godina, što je dovelo i do izgradnje novih kuća. Ali i pored toga cijeli ambijent je ostao “konzerviran”, netaknut. To je sve očitije, što se put više uspinje.

Drevna sela

Sada moramo vidjeti šta o ovom kraju kažu dokumenti. Najstariji podaci o Piperima, Donjim Pelešima i Gornjim Pelešima nalaze se u turskom defteru iz 1521. godine. Zanimljivo je da se u njemu naziv Piperi pominje dva puta. Prvi put kao “mahala” sela Ceklina, pri čemu Branislav Đurđev ukazuje da se vjerovatno radi o lokalitetu Piperovina u Dobrskom Selu (Dva deftera Crne Gore iz vremena Skender-Bega Crnojevića”, Druga sveska, Sarajevo, 1973, str. 51).

Drugi put se pominju kao zasebno selo sa 18 seljana. Riječ je upravo o naselju koje nas ovdje zanima.

“Donja Peleša” se 1521. bilježi kao selo sa 20 domova. Ali je već u defteru iz 1523. taj broj umanjen na 17. U tom defteru se pojašnjava da je ovo učinjeno nakon što se predstavnik “crnogorske raje požalio Porti” da su ranije baštine bile upisane i na pokojnike.

Gornja Peleša je 1521. bila upisana kao mahala (zaselak) Donje Peleše. U njoj je bilo 13 domova, dok je 1523. popisano 12.

Konačno, Marijan Bolica 1614. pominje Pipere kao selo sa 20 domova i 50 vojnika “pod komandom Bratića Nikolina”, dok Peleše bilježi kao jedno selo sa 18 domova i 40 vojnika “pod komandom Nika Brajova”.

Postoji još jedan detalj. U defteru iz 1521, u nabrajanju sela, nakon Pipera i Peleša, a prije Zagore, pominje se naselje čiji naziv nije čitljiv.

Đurđev nagađa da bi to ime moglo glasiti “Duplac”. U njemu je bilo upisano 19 ljudi. Vjerovatno je riječ o Đalcima (“Jalaz”).

(Deveti nastavak u narednom neđeljnom broju)

Galerija

( Slobodan Čukić )