Željko Reljić: Sve počinje od sjećanja

Nikšićka publika imala je priliku da se kroz projekat „Artist talk“, koji je organizovao Centar savremene umjetnosti Crne Gore u saradnji sa Centrom za kulturu, a u okviru Programa podrške razvoju kulture u Nikšiću, upozna sa višestruko nagrađivanim vajarom mlađe generacije Željkom Reljićem.

Putem video prezentacije Nikšićani su zavirili u Reljićevo “Djetinjstvo”, hodali sa “Pticama na žici”, plovili na barci, osjetili moć željeza, ali i toplinu kamena.

Iako, kako reče, ne spada u red govornika već skulpturama priča ono što mu je na srcu, publika je čula dovoljno da poželi da vajar uskoro organizuje izložbu u gradu pod Trebjesom.

Inspiraciju nalazi svuda oko sebe i u sebi. Bilo da je u pitanju sjećanje na djetinjstvo, ili stihovi Vita Nikolića, Reljić se trudi da željezo, kamen ili drvo ispričaju priču koju je zamislio, prenesu toplinu koju je osjetio, ali i sačuvaju segment prirode iz koje su potekli. To mu, sudeći prema skulpturama, ali i reakciji publike, polazi za rukom.

Iako je, kako za sebe reče, “figurativac” i uglavnom radi skulpture galerijskog formata iza sebe ima i par skulptura i projekata koji su izašli iz galerijskog prostora

“Motiv moga rada je svakodnevica. Živite život i pokušavate da ga prenesete u sredstvo, medij kojim se izražavate. Ako je čovjek iskren i pokuša da predstavi samo ono što on istinski osjeća i vidi onda nije teško biti autentičan”, kazao je vajar koji je diplomirao i magistrirao na cetinjskom FLU gdje i radi kao stručni saradnik.

Iako je, kako za sebe reče, “figurativac” i uglavnom radi skulpture galerijskog formata iza sebe ima i par skulptura i projekata koji su izašli iz galerijskog prostora.

Tako je na Cetinju, u Kraljevom parku, uradio totem, u Tivtu skulpturu u željezu “Ikar i sunce”, a u Baru javnu česmu u mermeru, po idejnom rješenju arhitekte Cvetka Boškovića. Sa ponosom ističe da je bio “šegrt” pri realizaciji spomeničke skulpture Petra I, autora Nenada Šoškića, i da je to bio njegov prvi susret sa tako monumentalnom skulpturom.

“Da biste se bavili ovim poslom morate imati neko zanatsko umijeće. To je u jednom dijelu pozitivna stvar, ali je jako bitno da onu misao koju nosite i koju želite da prenesete ne umiješate u taj dio narudžbe. Nemam ništa protiv da jedan autor radi tu neku vrstu komercijalnog rada. Radio sam i na filmu, pozorištu, ali tu ne stavljam svoj potpis već realizujem tuđu misao. Ja sam tu samo u službi tuđe ideje”, kazao je Reljić i dodao da je ipak teže predstaviti sopstvenu od tuđe ideje jer zamisao mora biti vjerno izvedena, a opet bliska publici koja mora da “razgovara” sa njom.

Reljića je Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore tri puta nagradilo priznanjem „Milunović, Stijović, Lubarda“. “Svaki put je došla u pravo vrijeme i svaki put ima drugačije značenje za mene”, kazao je umjetnik koji iza sebe ima 11 samostalnih i preko stotinu kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu.

“Artist talk”, kako je kazala Ana Ljesar koja je vodila razgovor sa Reljićem, do kraja godine organizovaće u Nikšiću dva puta mjesečno razgovore sa crnogorskim umjetnicima koji će publici predstaviti sebe i svoj rad.

Nikšiću poklonio skulpturu

Vajar Željko Reljić je Nikšiću poklonio skulpturu “Glava konja”, naglašavajući da je jedna od njegovih želja i da se mladi ljudi, posebno stvaraoci, okrenu gradu pod Trebjesom.

Skulpturu je uručio Nebojši Adžiću, prvom čovjeku Sekretarijata za uređenje prostora i zaštitu životne sredine, koji se zahvalio na poklonu i kazao da to nije samo lijep gest već i izuzetan poklon koji će krasiti prostor pomenutog sekretarijata. Skulptura je urađena u metalu, a Reljić priznaje da voli da se njegovi radovi nalaze kod onih koji znaju da cijene njegov rad i da skulpture dožive na pravi način.

“Smatram da kada jednom skulpturu iznesete u javni prostor to više nije vaša skulptura nego je prepuštate posmatraču i njegovo pravo je da je doživljava onako kako on to želi”, kazao je Reljić.

( Svetlana Mandić )