Rektorka

Treba uvijek poći od onoga što je dobro: svečana sala u Rektoratu, ona gdje vise umjetnički portreti svih rektora, biće ljepša. Bojim se da je to jedini - pomak. Sve ostalo je - makar zbunjujuće...

Kad su pitali Crnogorca, kaže stari vic, tamo još iz sedamdesetih, umije li da vozi avion, odgovorio je - Možda umijem, nijesam proba... Moram priznati da se toga vica često sjetim uz vijesti o kadrovskim namještenjima iz današnje crnogorske stvarnosti.

Mugoša tvrdi da ima “svoje ja”. Naravno, toga se sjetio, makar retorički, tek kad su ga otkačili. Možda ima desetine stanova, izvjesno ima svoje poslovne kombinacije na sve strane, ali “svoje ja” - nema. Svi oni - i gradonačelnik i ambasador i rektorka... nalaze se tu gdje se nalaze upravo zato što nemaju “svoje ja”.

Suština je u tome da se surova destrukcija univerziteta - nastavlja. Iako je riječ o najstarijoj i najvažnijoj visokoškolskoj instituciji u Crnoj Gori, sa decenijama iskustva, kakvog-takvog, čini se da se sve mora svesti na mjeru podobnih režimskih intelektualaca. Ako gospođa bude rektorka, zamislite ko sve sjutra može biti profesor?

Ima nešto perverzno u tome: osoba koja vodi režimske kampanje, koja je bila u Upravnom odboru Prve banke, i koja je dio najužeg “dvorskog kruga”, dolazi na čelo - državnog univerziteta. Vjerujete li da će ona biti u stanju da zaštiti elementarnu autonomiju univerziteta? Nemam nikakavih predrasuda prema tom marketinškom poslu (posao kao posao, uostalom nije to jedina profesija gdje se zarađuje “laganjem”) ali, naprosto, nije dolično: univerzitet je, po definiciji, bitno drugačija priča.

“Pravi” rektor je uvijek suštinski na strani studenata. Ako, recimo, jednog lijepog dana, studenti izađu na ulice da ruše vlast (a što, u pogledu studenata, nije neobična aktivnost) kako će se postaviti nova rektorka? Hoće li stati ispred njih?

Za razliku od marketinškog posla, u fokusu onoga što se radi na univerzitetu jeste - potraga za istinom. (Možda sve ovo pojašnjava zašto bi dobro bilo izdvojiti univerzitet umjetnosti - jednostavno, različita je priroda i materija onoga što se proučava, a i tip profesora je bitno različit, ali to je za neku drugu priču.)

Kaže rektorka, u prvim izjavama, da je njen izbor “za dobro Crne Gore”. Takve formulacije uvijek su mi sumnjive. Neka ona radi “za dobro univerziteta”, pa će to biti za dobro i Crne Gore i cijeloga svijeta...

Ali, sa izborom gospođe Vojvodić postoji i nekoliko problema. Naime, nedvosmisleno i jasno, ovaj režim dovodi rektorku koja je iz najužeg kruga saradnika šefa režima, a koji je, da čitava stvar bude još ciničnija, suvlasnik jednog drugog univerziteta. (Uh, zna Milo što radi, definitivno: ovakav izbor je udarac najvažnijoj konkurenciji, nema sumnje.) Vjerujem da se izbor novog rektora državnog univerziteta najviše slavio na - privatnim univerzitetima.

Ipak, sve mi je bilo jasnije kad sam vidio da se među senatorima nalazi i Janko “Volite li patišpanj?” Ljumović. To drago i suptilno biće prati prvu pozorišnu familiju Crne Gore bolje no da ga je rodila... Život i poslovi gospodina Ljumovića toliko su isprepleteni sa životom i poslovima rektorke i ambasadora: Đaga ode iz pozorišta, Janko dođe, Đaga završi ministarski mandat, Janko će opet na njegovo mjesto.

Možda je Janko bio Radmilino nakonjče kad se udavala... Kako ga je tada, malog i zbunjenog, prenijela preko praga, to ne prestaje - svuda ga, i dan danas, prenose preko praga...

U najkraćem - cijenim sva moguća znanja i sve talente gospođe Vojvodić, ali avionom mora da upravlja pilot. Avionu koji vozi stjuardesa (makar bila najljepša putnica) nije teško predvidjeti kraj puta...

( Balša Brković )