Hej Budvo, mati moja

Sa ove iste terase sam posmatrao Budvu 2007. godine, i tad sam vidio Budvu u izgradnji. Ove 2014. godine, sa terase ne vidim skoro ništa, kao da je neka potpuno druga. Pogled ka preostaloj budvanskoj ljepoti sad blokiraju nove zgrade koje liče na Transformerse, kao da postoji neko sjeme koje samo jednom treba zaliti da bi zgrade odjednom vještački narasle, pa izgledaju kao preseljene iz neke druge dimenzije u ovaj nekad mediteranski grad.

Imam „svoju“ omiljenu zgradu, izabranicu srca mog i dao sam joj nadimak Hodnik. Ta zgrada zaklanja pogled ka ostrvu, čija se prednja stana nekad mogla vidjeti cijela. Sad ostrvo samo viri, kao i park, stari hotel, Stari grad, sve samo jedva viri. Hodnik je uska zgrada, toliko skučena da ako bi kakav dvometraš raširio ruke u nekom od tih stanova, dotakao bi oba zida. Zgrada se nalazi tik uz magistralu, i sigurno će postati lijep orjentir, koristiće kao poštapalica uz „Ada ne možeš promašit', to ti je kod...“. Jedino je zato „dobra“.

Te 2007. sam vjerovao da replika Ajfelovog tornja u kafiću Trokadero na šetalištu predstavlja trend iz Las Vegasa. Novomilenijumski kičeraj, koji je imao previše svojih sljedbenika, stigao je i kod nas. Smatrao sam da taj novi Ajfel ne može ništa Starom gradu. Međutim, iz ove iste, a potpuno nove perspektive, Stari grad je izgubio bitku. Vjerujem da bi turistički vodiči mogli mnogim turistima da uvale priču da je Stari grad naknadno dodat Budvi. Može se reći da danas izgleda da je izgradnja Budve krenula sa nekog drugog mjesta, da su se zgrade nizale, pa je došlo vrijeme da skorojevići imaju i svoju istoriju, pa su kupili i izgradili Stari grad, baš kao što se u Las Vegasu grade replike egipatskih piramida, Sfinge, razni tornjevi i kapije. Moda.

Prije par godina se na jednom trgu u Starom gradu vrtjelo pečenje. I? Ništa. „Izio vuk magarca“, ili vuk jagnje, ili prase, potpuno je svejedno što se vrtjelo na ražnju u Starom gradu, nedaleko od Trga pjesnika. Pečenje je stiglo u Stari grad, zajedno sa Novom Budvom.

Roman Budva, bagra i blud sam objavio 2011, i sjećam se da su se neki žitelji Budve zgrožavali nad naslovom, naravno nepročitanog romana. Svjesni su bili stanja, ali im nije bilo prijatno da se za to stanje čuje, jer je to „njihovo“, pa stoga ružim grad, koji će oni nekim nevidljivim silama, možda renesansnim haljinama i lažnim elitizmom da sačuvaju. Bilo je i pitanja kako može jedan Cikotić njima da piše o Budvi, ej?! Takvim prikrivenim lokalpatriotama pogoduje situacija u Budvi, jer da nema graditelja-skorojevića i pečenja, oni ne bi mogli glumiti elitu. Potrebni su jedni drugima i usko povezani.

„Osoliti“, žargonska riječ za korupciju, vjerujem da nije sasvim slučajno nastala u Budvi, gradu gdje se miris mora više ne osjeća, i ništa se ne čuje od mješalica koje izlivaju beton. Za samo jedno ljeto sam bezbroj puta čuo riječ „osoliti“ kad god je neko pomenuo dobijanje neke dozvole ili bilo koju inspekciju. To se izgovaralo potpuno ležerno, kao da je to neki stari budvanski zakon, da se sve mora posoliti. „Moram ga osolit malo“, kao da govore o onom pečenju iz Starog grada, a ne o ljudima iz neke državne institucije. Takođe vjerujem da se smjene u budvanskom rukovodstvu ne dešavaju jer je neko krenuo da čisti i da utvrdi ko je to osoljen, već je to vjerovatno sukob onih srednje osoljenih sa onim presoljenima.

Duh grada neodoljivo podsjeća na scene iz filmova o prohibiciji u Americi. Samo jedna scena je više nego dragocjena, način na koji su radnice kabineta gradonačelnika dočekale svog šefa koji se vratio iz pritvora tortom na kojoj piše: „Dobrodošao presjedniče“, i to sa slovnom greškom, bez slova D. U tom jednom slovu je sve, i pečenje na trgu, i lažni toranj, i cijeli budvanski cirkus.

Najljepše su bile žurke za vrijeme prohibicije, neponovljive. Igre, golotinja, uživanja, i naravno ilegalan alkohol i ogromno bogaćenje pojedinaca i kreiranje novog društvenog poretka.

Posle se sve zaboravi, „Izio gradonačelnik tortu“.

„Hej Budvo mati moja, mati moja / Ovo veče nek se čuje pjesma moja, pjesma tvoja/ Crnogorska zvjezdo sjajna/ Hej kraljice Mediterana“ (Mićo Vujović).

( Đuro Radosavović )