Život poslije boga i tegobe moderne sekularnosti

(Doba ateista: kako smo iznalazili načine da živimo poslije smrti Boga - The Age of Atheists: How We Have Sought to Live after the Death of God; Peter Watson; Simon and Schuster, New York/London, 2014; 640str.)

Britanski istoričar, Piter Votson, koji se u svojim pedantnim i bezmalo enciklopedijskim knjigama bavi pregledima intelektualne istorije - (Velika podjela: priroda i ljudska priroda u Starom svijetu i u Novom; Njemački genij: evropska treća renesansa, druga naučna revolucija i XX vijek) - ovdje se okrenuo ateizmu ili onome odakle smatra da je on napokon počeo: od Fridriha Ničea i famoznog proglasa da je Bog mrtav.

Poriv da se životu pošto-poto nametne neko značenje gotovo je nemoguće iskorijeniti, a za to religija možda nije ni potrebna, kao što navodi američki filozof Ronald Dvorkin, objašnjavajući da "religijski ateizam" uopšte nije oksimoron.

Svijet nije zaboravio - dok neki nisu ni oprostili - kad je Niče napisao "Bog je mrtav", a potom i dodao "mi smo ga ubili"

Za njega i njegove istomišljenike, religija "nužno ne predstavlja vjerovanje u Boga", koliko se u stvari "tiče značaja života i značenja koje treba da predstavlja dobar život". Nešto slično je nagovijestio Džon Djui između dva rata, kao i Mihalj Polanji tokom 1950/60-ih. Svi oni, s obje strane Atlantika i na vrhuncu svojih profesija, govore istu stvar samo na različite načine.

Oni dijele mišljenje da, petsto i više godina otkako je nauka počela da kruni temelje hrišćanstva i ostalih velikih vjera, i dalje postoji određena nelagodnost, kao što ju je nazvao Jirgen Habermas, ili sljepilo, ili "nedostatnost" po riječima američkog filozofa Tomasa Nejgela rođenog u Beogradu; misterija - fascinantna i spiritualna - kao što ju je Dvorkin okarakterisao, u odnosu na relaciju između religije i sekularnog svijeta.

Pak sva trojica se slažu sa Bernardom Vilijamsom da se "transcedentalnom" impulsu mora oduprijeti, ali isto tako ironično i priznaju da nipošto ne možemo da pobjegnemo od potrage za transcedentnošću i da, kao rezultat, većina ljudi osjeća da "nešto" fali. To je zapravo, kažu oni - tegoba moderne sekularnosti.

Najzad, nakon vrhunca sekularizacije, barem u zapadnom svijetu, tokom 1960-ih i 70-ih, danas, na početku XXI vijeka, sve se više ljudi okreću - ili vraćaju - religiji. Ričard Kirni je tome čak nadjenuo i ime: anateizam.

Ako smo svjesni da Vojvodu od Edinburga drže za boga na pacifičkom ostrvu Vanatuu, dok se na motocikl Li Enfild u nekim dijelovima Indije gleda kao na božanstvo, izgleda da je, uprkos očevidnim užasima i apsurdnostima koje šire i kojima obiluju sve velike i manje religije, ateizam, po svemu sudeći, danas u najvećem padu. Uostalom, nedavno je i Putin, bivši pripadnik KGB-a, produkt 70 godina sovjetskog "naučnog ateizma", predvodio slavlje pravoslavnog božića.

Bogata ironija da je odgođeno štampanje Ničeove knjige Tako je govorio Zaratustra da bi lajpciški štampar, Teubner, mogao da stigne uskršnju potražnju za 500,000 hiljada crkvenih pjesmarica naravno da 1883. gofine nije promakla njemačkom filozofu, tada u Đenovi.

Štaviše, razumijevanje da njegov neustrašivi Zaratustra, "ludak" koji je imao petlju da somnabulistima oko sebe rastrubi da je Bog mrtav, u trenutku bude zatrpan kolektivnom težinom 500,000 hrišćanskih pjesmarica bila mu je i te kako smiješna.

Svijet nije zaboravio - dok neki nisu ni oprostili - kad je Niče napisao "Bog je mrtav", a potom i dodao "mi smo ga ubili". Zapravo, rekao je to još i prije, u Veseloj nauci (1882), podstaknut svenadirućim darvinizmom, međutim jedri stil Zaratustre privukao je daleko više pažnje.

Zbog čega je baš ova fraza, a ne neka druga, ostala u pamćenju? Ionako je vjera u Boga je još ranije tokom XIX vijeka - poslije "najveće istorijske revolucije otkad je ljudskog razuma" - počela da jenjava. Jedan od razloga je i sam Niče.

U Ničeovom novom svijetu, bez onostranog ili zagrobnog života, život nema apsolutno nikakvu svrhu osim da se živi punom parom, pritom se služeći voljom za moć

Bio je u potpunosti neobičan čovjek - idealista, kontradiktoran, "mladi meteor koji je sjajio užarenim stilom pisanja", no koji je prebrzo izgorio i poludio u 45. godini života.

Njegov aforistički stil se lako asimilovao, kako među čitaocima tako i među drugim filozofima, a isto tako je namjerno bio provokativan i zapaljive prirode. Ničeovo ludilo - izazvano tifusom - takođe je dodalo živopisnosti u čovjekovoj biografiji, a naročito na afiši njegovih ideja poslije smrti 1900. godine.

Načini na koje su korišćene Ničeove ideje, ili je tvrđeno da su one korišćene, takođe su izvori konstantnih diskusija. Ničeov koncept nihilizma zarobio je svjetsku imaginaciju, a jedna od njegovih posljedica je da je on bio jedina osoba čije su ideje okrivljene da su doslovno začele dva svjetska rata. Radi se o mučnom, mada i o sveprisutnom, legatu.

Njegov stožerni - a i najopasniji - uvid bio je da ne postoji nikakva perspektiva spram, ili viša od, samog života. Takođe ne može postojati nikakvo povlašćeno gledište, bilo kakva apstrakcija ili sila izvan opštepoznatog svijeta; ne postoji transcedencija, ništa metafizičko. Kao rezultat toga, ne možemo biti u stanju da sudimo o postojanju koje je univerzalno validno ili "objektivno"; "vrijednost života se ne može utvrditi". Kao što je Niče tvrdio, "Ne postoje činjenice, već samo interpretacije".

U Ničeovom novom svijetu, bez onostranog ili zagrobnog života, život nema apsolutno nikakvu svrhu osim da se živi punom parom, pritom se služeći voljom za moć kako bi se postigao intezitet iskustva koje bismo i sami poželjeli da nikada ne zataji.

Primarna misao koja protiče kroz većinu razvoja njegovih dionizijskih "pravaca" u umjetnosti (makar do Prvog svjetskog rata), a naročito kroz ekspresionizam, jeste ničeanska vizija samo-ispunjavajućeg, kreativnog Übermensch umjetnika koji radi u blistavoj izolaciji od narodnih masa. Jedino umjetnost može da spasi čovjeka i donese mu mir.

Ono što na ovom mjestu interesuje Votsona nije nabrajanje filozofskih morbidnosti koje obično slijede istoriju teologije, već predložene alternative pomenutoj religiji, sistemi misli, estetska vjerovanja, kao i načini života koji su došli, ili su mogli doći, na njeno mjesto.

Tako je Votsonov rejon, na svu sreću po čitaoce, pretjerano opširan - a istovremeno i izvanredno koncizan, kao u njegovim ponajboljim knjigama poput Ideja: istorije misli i izuma, i Modernog uma: intelektualne istorije XX vijeka.

Votson seže od vagabondizma i Rudolfa Labana u samooformljenoj ničeanskoj koloniji u švajcarskoj Askoni; Džordža Bernarda Šoa, Ibzena i Strindberga; D.H. Lorensa i Semjuela Beketa; onda američkih pragmatičara na čelu sa Vilijemom Džejmsom (Henrijevim bratom) koji je, preko eksperimenata sa pilićima, došao do značajnih uvida vezanih za ljudski poriv za vjerovanjem u Višu silu; zatim Marksa, Frojda (koji je religiju klasifikovao u mentalne bolesti), Vitgenštajna i Maksa Vebera kroz simbolizam i nadrealizam.

Votson nam približava i teozofiju, grupu britanskih intelektualaca objedinjenih imenom Blumzberi; Huserlovu fenomenologiju, nacističku ideologiju i egzistencijalizam; fašizam i boljševizam. Ne zaboravimo ni Santajanu, "vjerovatno najpotcjenjenijeg filozofa XX vijeka" i njegovu "komičnu vjeru", čija dogma propagira ovozemaljsko strijemljenje za radošću i smijehom, umjesto za vječitim religioznim blagostanjem.

Votson prikazuje sve ono što se nalazi van okvira standardne religije, jer kao što je naglasio Oliver Vendel Holms, "život ne mora da bude samo jedan."

( Ratko Radunović )