Taj kadrovski DPS humor je specifičan i nije lako razumljiv

Stop me, oh, stop me/ Stop me if you think that you've/ Heard this one before

The Smiths, "Stop Me If You Think You've Heard This One Before", Strangeways, Here We Come (Rough Trade, UK 1987)

Nenad Šoškić se šali, kladio bih se - ako se ne šali onda je vrag definitivno odnio šalu. Kako bilo, taj DPS humor je vrlo specifičan - i često ga nije lako razumjeti - ali se posljedice toga humora i te kako osjećaju - svuda i na svakom mjestu - taj humor je, jednom riječju - univerzalan.

Funkcije poslovnog direktora i umjetničkog direktora meni najdraže institucije kulture u Podgorici - Centra savremene umjetnosti Crne Gore (CSUCG) - u međuvremenu su objedinjene - imperativ štednje je jedan od mogućih razloga (nemojte da se smijete) - pa sada imamo jedinstvenu funkciju direktora CSUCG - na kojoj se od 10. februara nalazi upravo pomenuti gospodin Šoškić - član Glavnog odbora DPS-a i bivši dekan Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju - inače likovni umjetnik, vajar, po vokaciji - autor Spomenika Petru I Petroviću Njegošu, vladaru i vladici crnogorskome (1747 - 1830), u Podgorici.

Šoškić se prije nekih desetak dana prvi put zvanično pojavio pred novinarima nakon stupanja na novu funkciju. Nisam bio na toj konferenciji, nažalost, ali ako je suditi na osnovu gotovo istovjetnih informacija koje su se pojavile u raznim medijima nakon konferencije (bez ikakvih komentara, kao i uvijek) - biće da Šoškić ipak nije našao za shodno da se detaljnije osvrne niti na poslovne rezultate Milenka Damjanovića, bivšeg poslovnog direktora CSUCG, niti na umjetničke rezultate Ljiljane Karadžić, bivše umjetničke direktorke CSUCG - što je u neku ruku znakovito - čini mi se da je ipak bio u nekoj vrsti obaveze da to učini, ako ne zbog Damjanovića i Karadžićke, a ono zbog same institucije koju je preuzeo. Damjanovića pamtimo - i pamtit ćemo ga - po barem dvije izuzetne izložbe, između ostalog - prva izložba/instalacija je "Apparent Servitude" Jelene Tomašević, realizovana u septembru 2010. u CSUCG na Kruševcu, a druga je Retrospektivna izložba Milije Pavićevića, realizovana pod firmom CSUCG u veselom mjesecu maju prošle godine, u Crnogorskoj galeriji umjetnosti Miodrag Dado Đurić na Cetinju - o obje te izložbe ste bili u prilici da se informišete na ovom mjestu - a Ljiljanu Karadžić pamtimo - i pamtićemo je - kao autorku nekoliko vrlo intrigantnih postavki, ne bih ulazio u detalje ovom prilikom - i kao urednicu meni dragog časopisa "Art Centrala", za koji sam svojevremeno napisao nekih 5-6 tekstova. Časopis je stigao do broja 6, ako se ne varam - a onda se ugasio, nažalost.

U Šoškićevu priču o "akcentu na međunarodnoj saradnji" - tj. o budućoj saradnji sa CSUCG-a sa umjetnicima i institucijama iz regiona, Evrope i Svijeta - povjerovaću tek kad CSUCG ostvari nešto od nesumnjive vrijednosti i od očiglednog značaja na tom planu

Reklo bi se i da Šoškićevo prvo obraćanje javnosti nije odisalo prijeko potrebnom ubjedljivošću - previše je tu bilo opšte - trla baba lan, da joj prođe dan - priče, pa se bojim da gospodin Šoškić (još uvijek) nema konkretne ideje po pitanju realizacije deklarativne programske politike / usmjerenja institucije na čijem je čelu - tu priču imate na adresi csucg.co.me, pod tagom "o nama" - a moguće je, mada je to manje vjerovatno, da Šoškić ima nekakve ideje, ali da (još uvijek) nije spreman da ih podijeli s javnošću. Pored programa koji se tiču vizuelne umjetnosti, Šoškić je pomenuo programe vezane za muziku i književnost - ali nije pomenuo niti popularnu kulturu, niti arhitekturu, niti dizajn, niti modni dizajn, niti fotografiju - što su zapravo stvari koje prirodnije leže uz savremenu vizuelnu umjetnost od muzike i književnosti - ili leže barem jednako tako dobro. Takođe, nisam primijetio da je Šoškić pomenuo programe za djecu - što je odavno opšte mjesto, kad je riječ o institucijama tipa CSUCG u bijelom svijetu.

U Šoškićevu priču o "akcentu na međunarodnoj saradnji" - tj. o budućoj saradnji sa CSUCG-a sa umjetnicima i institucijama iz regiona, Evrope i Svijeta - povjerovaću tek kad CSUCG ostvari nešto od nesumnjive vrijednosti i od očiglednog značaja na tom planu. Interesantno je i da Šoškić namjerava da pozicionira CSUCG kao značajni kulturni centar u regionu, Evropi a bogami i u Svijetu - tako što će u Podgoricu dovesti značajne umjetnike i programe iz regiona, Evrope, a bogami i iz bijelog Svijeta - ne precizira, doduše, koje umjetnike i koje programe namjerava da dovede - ali namjera postoji, valjda, hajde da se pravim da vjerujem u to. Ne znam zašto Šoškić ne bi pokušao da dovede u Podgoricu i značajne art-kuratore, značajne art-akvizitere, značajne art-konsultante, značajne art - agente, značajne art - menadžere, značajne art - dilere - zašto se jednostavno ne bi sklonio u stranu i pozvao ljude koji znaju svoj posao, pa da ti ljudi obave i njegov posao, obrni - okreni, opet za naše pare.

Smiješan je zapravo taj manir DPS poslenika, ne samo u kulturi, nego i inače - kad im božje proviđenje udijeli funkciju - koja u pravilu ide u kompletu sa stanovitim iznosom iz budžeta koji im se stavlja na raspolaganje - pa kad dobro zasjednu na poziciju, kad se lijepo raskomote, pa kad bace taj svoj svevideći pogled unaokolo, onako s visine, s Lovćena - redovno im se učini da u vidokrugu ne postoji ništa dovoljno vrijedno toga pogleda

Neuporedivo bi mi draže bilo, moram priznati, kada bi Šoškić stvarno obrnuo stvar - kada bi krenuo putem kojim se ređe ide, kada bi se okrenuo crnogorskoj umjetničkoj sceni i kada bi pokušao da naš, domaći umjetnički produkt i domaće umjetničke programe plasira na međunarodnoj art-sceni - ne bi li time - a ne ugošćavanjem dokazanih ljudi sa strane - obezbijedio visoku poziciju CSUCG na umjetničkoj mapi regiona - i šire, naravno. Od dovođenja glasovitih umjetnika i programa provjerenog kvaliteta u Podgoricu nema mnogo vajde - to je dokazana stvar - međutim, kada bi neko - Šoškić, na primjer - uspio da stvori uslove za potentnije i plodotvornije funkcionisanje umjetničke scene na ovim prostorima - i kada bi usput pokrenuo neka dešavanja koja bi imala šanse da u dogledno vrijeme postanu relevantna u međunarodnim okvirima - to bi onda bilo za svaku pohvalu. Kada bi neko, bilo ko, usmjerio stvari u tom pravcu, za početak - i kada bi se kontinuirano insistiralo na tom kursu nekih desetak godinica - možda bi se desilo čudo. Znam, sve su to bajke u ovoj našoj, krajnje nezdravoj društveno-političkoj konstelaciji - ali ipak više volim da vjerujem u bajke nego u praznu priču, tj. u ništa.

Smiješan je zapravo taj manir DPS poslenika, ne samo u kulturi, nego i inače: kad im božje proviđenje udijeli funkciju - koja u pravilu ide u kompletu sa stanovitim iznosom iz budžeta koji im se stavlja na raspolaganje - pa kad dobro zasjednu na poziciju, kad se lijepo raskomote, pa kad bace taj svoj svevideći pogled unaokolo, onako s visine, s Lovćena - redovno im se učini da u vidokrugu ne postoji ništa dovoljno vrijedno toga pogleda. Onda pogled upiru ka nebesima - gdje će drugo - tj. ka bijelom svijetu - i eto nama ubrzo žestoko preplaćenih trećepozivaca, s sumnjivim međunarodnim pedigreom - i svi su srećni, svi su zadovoljni. Publika je u suštini nebitna - standardni DPS poslenik se dokazuje ostalim standardnim DPS poslenicima, a ne publici, tj. javnosti. Hoće li neka manifestacija biti posjećena, hoće li uzburkatiti duhove, hoće li odjeknuti u regionu - to apsolutno nije bitno - nikada nije ni bilo bitno, niti će biti, barem ne u dogledno vrijeme.

Kako bilo, Šoškić se na pomenutoj konferenciji pohvalio da je dobio 225.000 eura od Vlade Crne Gore - i usput obećao da će taj novac biti uložen u započete projekte - teško je razlučiti koje i kakve - ne bi li CSUCG krajem godine, kad ti projekti budu realizovani - zasjao u potpuno novom svjetlu, "sa novim prostorima i znatno boljom infrastrukturom za rad".

I sve ovo zajedno ne bi bilo vrijedno pomena - barem ne na ovom mjestu - da Nenad Šoškić na prvoj konferenciji za novinare nakon stupanja na novu dužnost nije stavio tačku na priče koje već neko vrijeme kruže kuloarima ovdašnje arhitektonske scene - naime, Podgorica će, u dogledno vrijeme, dobiti muzej savremne umjetnosti, vjerovali ili ne.

O tome u narednom broju...

( Borislav Vukićević )