Zoran Cvijanović: Umjetnik ne smije biti politički korektan

Poznatog srpskog glumca Zorana Cvijanovića publika sa ovih prostora dobro zna, kako iz voljenih i gledanih filmova "Mi nismo anđeli", "Lepa sela lepo gore", "Munje", tako i popularnih serija kao što su "Sivi dom", "Otvorena vrata", "Složna braća"...

Najnovije ostvarenje u kojem igra, film Srđana Dragojevića "Atomski zdesna" danas će doživjeti premijeru u Budvi, a o ovom projektu, kao i kapitalizmu, Srbiji poslije Miloševića, Beogradu, tragičnim sudbinama kolega i mnogo čemu drugom Cvijanović je prvi put razgovarao sa "Vijestima".

"Atomski zdesna" će uskoro biti pušten u promet, kakav je Vaš pogled na taj film?

Mislim da će iznenaditi sve ljubitelje filma, a pogotovo publiku Srđana Dragojevića zato što je ponovo promijenio žanr i svoja interesovanja, gotovo na isti način kao što je to uradio kada je poslije "Anđela" snimio "Lepa sela lepo gore", dva filma za koja praktično niko ne bi rekao da ih je režirao isti čovjek. I mene to iskreno raduje zato što to pokazuje da je Srđan kao autor živ, da širi svoja interesovanja i da ulazi u neku vrstu zrelosti koja mu omogućava da gotovo od svake priče napravi film. Ovo je ljudska priča malog formata, koja se na kraju pretvara u dirljivu metaforu o ovom vremenu, pritom ne optužujući nikoga, a sa druge strane uplićući sve.

Dragojević je kazao da je glavna tema filma "divlji kapitalizam" koji je okupirao ove prostore?

Mislim da je to Srđan dobro opisao, jer je on vrlo često bio uvjerljiv na tu temu. Na kraju krajeva, on je jasno deklarisao svoje političke stavove kao lijevo orijentisane i meni se čini da je to samo kvalitet njega kao reditelja, jer u ovo vrijeme niko ko se bavi umjetnošću ne smije i ne može da ostane politički korektan. Prosto mora da zauzme pozicije sa kojih će da nastupa ako želi uopšte da bude prihvaćen od ljudi i da bude kritički, u nekom pozitivnom smislu, okrenut ka vremenu u kojem živimo.

Kad smo kod politike, poznato je da ste bili veliki protivnik Miloševićevog režima. Kako gledate na Srbiju nakon njegovog pada?

U to vrijeme, početkom 90-ih kad je krenuo raspad bivše Jugoslavije, entuzijazam da dođe do promjena su pokrenuli mladi ljudi, studenti. Zato je taj entuzijazam bio opšte prihvaćen od javnih ličnosti u Srbiji, a i u drugim djelovima bivše Jugoslavije i meni se čini da su se ljudi priključili tom pokretu, prije svega sa namjerom da se ta tragedija spriječi ili makar obuzda. Tako da je tu sa naše strane bilo uloženo dosta energije i naravno da je kasnije bila ogromna podrška tim tzv. demokratskim snagama da se ta promjena zaista i sprovede.

Ali nažalost, sad svako od nas ima neku svoju ličnu priču vezano za ovo novo vrijeme. Moj, opet kažem lični jer ne bih nikoga da uznemirim i optužim, pogled na cijelu stvar je da je taj entuzijazam ispušten, da se iskoristio za rješavanje ličnih problema. Kako je o tome Nušić pisao - samo ja da malo stanem na noge, pa ćemo poslije da vidimo za tu demokratiju.

I onda se to sve pretvorilo u tužnu sliku za koju bi npr. Beograd mogao da bude najbolja metafora - grad koji je bio u nekim trenucima veći i od Beča danas nema muzeje, bioskope, pozorišta su klinički mrtva, a zato sa druge strane ima napucanu komunalnu policiju.

Koliko Vama znači Beograd?

Beograd je grad u kojem sam se rodio, gdje sam se formirao i kojem praktično dugujem sve. I kad razmišljam o svom životu, koji sada već više nije ni kratak, moje srce je ispunjeno zahvalnošću jer sve što sam lijepo doživio, sve što sam stekao i napravio desilo se ovdje. Ali Beograd je prije 20-ak godina bio kompetentan po svakom pitanju života na planeti Zemlji: od umjetnosti preko moderne tehnologije i savremene medicine do književnosti, što god, bio je apsolutno u koraku sa vremenom.

Danas se Beograd nažalost pretvorio u provinciju u kojoj ne postoji reper ni za šta, u sredinu koja je oboljela od autoimune bolesti koja više ne razlikuje zdrave od bolesnih ćelija, ne razdvaja ih ni na jedan način i u kojem sve što je dobro je pobjeglo u neki andergraund, koji na sreću pripada mladim ljudima koji su se na neki način sklonili i sad mi stariji možemo samo da gledamo, da vidimo ko će da preživi i što će da nikne iz te situacije.

Foto: Ognjen Radošević

Ovo nije Vaša prva saradnja sa Dragojevićem, kakav odnos imate sa njim?

Srđanu dugujem praktično sve kad je moja karijera u pitanju. Da se on nije pojavio u mom životu ljudi vjerovatno danas ne bi znali za mene. Moja karijera je obilježena serijom "Sivi dom" koju sam radio poslije Akademije, koju je pisao Gordan Mihić, režirao Darko Bajić, a montirao što je vrlo značajno Vuksan Lukovac, kojem mogu da kažem da najviše dugujem za svoju karijeru jer je on napravio ulogu Šojke.

Od tada do "Anđela" sve što sam radio nije bilo ili prepoznato ili ljudima razumljivo. A onda se pojavio Srđan koji me stavio u situaciju da ja ipak ispadnem glumac pored svega. Sa njim sam doživio da napravimo "Lepa sela lepo gore" i to je svakako film koji je obilježio cijelu jednu generaciju, za šta bi čovjek mogao da kaže da je dosta za jednu karijeru.

Osim Šojke, uglavnom ste poznati po komičnim ulogama, kako gledate na to?

Uživam u tome i mislim da je za to zaslužan naš profesor Minja Dedić koji je na našoj klasi, na kojoj su bili pokojna Sonja Savić, Branimir Brstina, Žare Laušević i drugi, primjetio na vrijeme da mi imamo sklonosti prema komediji, pa nas je pustio da ih razvijemo računajući da kad budemo imali prilike da igramo nešto ozbiljnije, sadržajnije, tragičnije da će nam biti mnogo lakše da se prilagodimo nego da četiri godine školovanja potrošimo da bi probali svega po malo. I na tome sam mu beskrajno zahvalan jer se tako i desilo sa svima nama, vrlo smo se lako snalazili i kad smo dobijali zahtjevnije što se emocija tiče zadatke. Ali nekako našem mentalitetu, duhu i našoj tradiciji više pripada komedija i hvala bogu da je tako, jer da toga nema ne znam šta bih od sebe.

Pomenuli ste Sonju Savić, Žarka Lauševića, kako ste doživjeli njihove tragične sudbine?

Meni se čini da je o tome Šekspir pisao puno, jer on je stalno zastupao ideju da samo velike energije, ogromna životna snaga od sudbine pravi univerzalne velike ljudske priče. Nažalost i Žare i Sonja su u svojim životima doživjeli velike tragedije, a to samo govori o njihovoj ogromnoj životnoj snazi i talentu koji su se okrenuli protiv njih.

Društvo je nezainteresovano za bilo šta drugo osim za brze pare

Kakvo je danas stanje u srpskoj kinematografiji po Vašem mišljenju?

Ono što je pozitivno u cijeloj situaciji danas je što je ova kriza natjerala prije svega mlade da budu kreativni, tako da se radi na sve strane. Naravno, teško je plasirati nešto zato što sve ovo što liči na neke institucije, praktično ne postoji.

Ono što je pozitivno u cijeloj situaciji danas je što je ova kriza natjerala prije svega mlade da budu kreativni...

Živimo u vremenu transformacija u kojem moramo da pronađemo medije na kojima ćemo nastupati jer jednostavno nigdje nema para. A ljudi koji upravljaju televizijama... Ne vidim razlog da se kupuju licence stranih serija kad imamo divne i talentovane pisce, od Koprivice preko Koljevića, Anđelića do Momčilovića.

Ti mladi ljudi da su živjeli prije 20 godina vjerovatno bi se družili sa Acom Popovićem i Duškom Radovićem. Ali razlika u ovom i onom vremenu je što je društvo onda jasno pokazivalo potrebu i radovalo se talentu tih ljudi, davalo im na značaju, pa su imali priliku da razviju i pokažu svoj talenat. Danas je društvo potpuno nezainteresovano za bilo šta drugo osim za “brze pare”, a na nama je da probamo da preživimo i da to pretvorimo u naše preimućstvo.

Uloge koje igram pomažu mi da bolje razumijem sebe

Šta Vas je opredijelilo za glumu?

Rano sam krenuo da se bavim glumom jer je moja majka bila socijalni radnik, radila je sa maloljetnom delinkvencijom i sebi je kao zadatak postavila da skloni mene i mog brata sa ulice.

On je zaglavio u sportu, a ja, valjda zato što sam bio brbljiv i nemiran, završio sam u radio-dramskom studiju Radio Beograda. Tamo sam provodio vrijeme i formirao se kao čovjek koji ne umije drugačije da razmišlja nego kao glumac. To sam shvatio poslije dvije promašene godine studiranja stomatologije, ali se to za mene u stvari pretvorilo u vrlo srećan obrt, jer sam dospio na ovu divnu klasu sa divnim ljudima koje smo pomenuli.

Postoji li neka uloga koja Vas je promijenila kao čovjeka, iz koje ste naučili nešto?

Jako ste srećni kad vam prave uloge dolaze u skladu sa vašim godinama i vašom zrelošću. Meni se čini da sam imao sreće sa tim. Doduše, uvijek sam igrao, valjda zbog svog izgleda, malo mlađe ljude nego što sam u stvari, ali opet to mi je davalo prednost da ih bolje razumijem i da se više pronađem u tim likovima. To je sreća bavljenja tim poslom - igrate uloge, a one vam pomažu da bolje razumijete sebe

Galerija

( Stefan Strugar )