Tiče me se

Sjedim sam na trotoaru prebijenu nemam paru i čitam stare novine“... pjevao je Šobić, vizionarski, prošloga vijeka. Stalno se vraćamo na isto poznato mjesto - ništa se ne događa na bolje.

U novoj opštini Plav, slave starom “metodologijom”- peku volove i piju do iznemoglosti. Kad nema posla i budućnosti, neka se makar fešta pamti jer u budžetu nema para za ovo političko nahoče. Trebaju stari-novi glasači/ce. Hljeba, igara i volova ne ponestaje kada se izbjegava opora realnost sirotinje i gubitka mogućnosti da se izađe iz ponižavanja da smo roblje koje nema izbora i priliku da radi. Crno, zar ne?

Pa, kada je tako ja ću ovaj put o najcrnjem - o ženama u Crnoj Gori. Žene “čitaju stare novine” i juče i danas i sjutra. Da podsjetim, 2000. je donesena odluka u državi da će se ona baviti gender pitanjem! Podigla se prašina i vjetar - jurnuli mehanizmi. Aktivne ženske organizacije svjesne važnosti promjene položaja žena u Crnoj Gori, sarađivale sa mehanizmima vjerujući da su ima makar namjere iste - pozitivne, da rade za blagodet žena i društva. Vremenom su otpadale sa tog klastera one neposlušne što su kritički bile raspoložene i koje se nisu dale počinjanju ispočetka, a ni ubjediti da mehanizmi rade valjano kada se sprovode rodne politike. Ostajali su oni koji su mogli svakih pet ili deset godina aminovati to što se ništa nije radilo u Crnoj Gori po pitanju rodne ravnopravnosti. Tih godina ANIMA je koncipirala i realizovala u nepunih deset godina ono što nisu mnoge države i žene u svijetu imale - Program ženskih studija, najrespektabilniji vaninstitucionalni program obrazovanja za žene. Ovaj program je obezbijedio dobar dio domaćeg kadra za politike rodne ravnopravnosti. Država ih nikada nije pozvala da ta znanja daju ženama u Crnoj Gori. Državi je bilo jeftinije da plaća strane stručnjakinje i domaće profitere koji nemaju znanja iz ove oblasti da se hljebe dok se suštinski ništa nije mjenjalo. Na ta mjesta zapošljavani su prekobrojni u lokalnoj upravi (i to ne u svim opštinama, iako je to bio zadatak sistema i dio međunarodnih obaveza) za koje nisu imali sredstava, stolica i znanja, formalno prala ruke. Žene CG su izgubile.

Nijedan ministar do sada se nije, dok je cijenio da je saradnja NVO i države na zavidnom nivou (što je laž, pod “saradnjom” se misli na lojalnost i pripitomljavanje NVO), potrudio da suštinski razumije što žene u Crnoj Gori kažu da ne valja. Između autentičnih glasova žena i papagajskog budalastog ponavljanja da se ništa nije promjenilo, izabrali su ovo drugo. Od tada do danas političari i sistem, grupe koje pristaju na retuširanje pamćenja, pokušavaju da nas ubijede da mi ništa nismo ovdje imali. Da ne bude da govorim napamet, znaju ovo i kadrovi iz vlasti koji od 2000. godine dođu pa budu neko vrijeme na hljebu ovih politika, a onda se zasite, kako onomad reče zamjenik ministra za ljudska i manjinska prava i ostade živ i nevidljiv. Nisu intervenisale ni one koje znaju za što je taj kadrovik bio obavezan i zadužen da ga prozovu na odgovornost prilikom avanzovanja na bolje mjesto, gdje će i dalje biti neozbiljan i neodgovoran. Njegov posao je bio, između ostalog, sprovođenje preporuka CEDAW Komiteta i Opcionog protokola. Za to što većina odraslih građanki i građana Crne Gore ne zna o čemu se radi kada je u pitanju RR, zaslužno je upravo ovo Ministarstvo, institucionalni mehanizmi za sprovođenje rodne ravnopravnosti… kao i osobe koje su se ovom problematikom formalno bavile sričući u svojim izvještajima jedinu moguću odbranu sistema, da kod nas u Crnoj Gori stvari loše stoje zbog tradicije, sterotipa i predrasuda. Naravno, ovo su samo besmislice iza kojih se sakriva i štiti sistem koji je gutao i guta pare, namijenjene ženama Crne Gore. “Prezasićeni” kadrovi na terenu ljudskih prava, naročito ženskih, učinili su sve da se krhki, ali vrijedan, broj ženskih organizacija raspadne. Neke organizacije su oni i stranci ubijedili da sarađuju i tako ih uništili, dok su druge rastjerali stigmom, marginalizacijom i uskraćivanjem novca iz fondova. Suprostavljanje nas je koštalo budućnosti.

I dok je ženskim organizacijama gašena aktivnost, niko nije ustao da se suprostavi. Kritičnost nas je koštala daljeg razvitka. Koliko o istim od kojih žive znaju govori činjenica da na polju rodne ravnopravnosti smo stalno i iznova na početku. Teško zaboravljam atmosferu na Radnoj grupi za izgradnju povjerenja u izborni proces. Tamo je prevladalo glumljenje demokratije da se ništa ne bi desilo i da bi nam pokazali kome je gdje mjesto. Moja lična i politička greška se sadržala u tome što sam sjedjela nakon petnest dugih godina iskustva (i time dala legitimitet) u pokušaju da se sistem otvori dovoljno da bi mogao da primi žene, sa istim ljudima koji se nisu ni za jotu pomakli u svom antifeminizmu na svim nivoima i čuvanju neprikosnovene apsolutne moći u kojoj doživljavaju zadovoljstvo i zatvaraju mogućnost promjeni. Glumeći demokratiju (a na pitanju žena najbolje se vidi radi li se o realnoj promjeni ili demagogiji) zadovoljiše protokol da čuju što to traže ženske grupe. One su tražile da se poštuje izborni zakon, preciznije u djelu kvota od 30% za manje zastupljeni pol. Čula sam budalasta objašnjenja da se zbog poštovanja zakona vlast plaši da ne dođe do represije!!! I da se može pregovarati o svakoj četvrtoj na listi!!! To može da se čuje, u sred društva koje je autoritarno i koje, bez dileme, životinjskim instinktom, ćuti da će ako žene uđu u prostor javnog, po svim segmentima, zaista doći do promjene. I to ova nedjeljiva vlast i kompromitovana opozicija neće. U istu tikvu duvaju kada kažu da treba vremena i da se mora sačekati. Da 2000 godina žene čekaju da muškarci pokažu da uvažavaju činjenicu da smo ljudska bića sa istim potencijalima. Dok isti ljudi koji odlučuju budu sjedjeali tu gdje jesu, i isti ljudi budu radili na radnim mjestima koja u zadatku imaju politike rodne ravnopravnosti, taj program i rad biće čista manipulacija, laž i obmana pred ženama Crne Gore.

A za EU i međunarodnu zajednicu, ženske NVO u Crnoj Gori su politička zajednica koja im se pridružila devedesetih godina XX vijeka, kada su bile protiv rata kontinuirano tražeći odgovornost za učinjeno, upozoravajući da se ratno nasilje nastavlja u “autoritarnom miru” sa istom ratnom ekipom, a kojeg podržavaju kao “faktor stabilnosti”. Tiče me se. Tiče se i njih.

( Ervina Dabižinović )