Ko je gradio praistorijske kamene gomile

Sve je jasnije koliko je prošlost Zagore zagonetna. Što ne bi bilo toliko neobično da se to selo nalazi u Zetskoj ravnici ili na njenim rubovima, gdje ima daleko više tragova starine.

Ali, Zagora je više od deset kilometara u dubini brdskog pojasa, u kome na prvi pogled nema ničega osim golog kamena i rijetkih zelenih oaza, a koji nauka uzima u obzir tek od doba Crnojevića, kroz usputni pomen Soko-grada.

Arheološka otkrića govore o sasvim drugačijoj situaciji. Pred nama se polagano pojavljuje slika župnog predjela koji je stalno naseljen još od praistorije, ponajviše zahvaljujući lancu lako prohodnih i povezanih plodnih terasa koje se kaskadno uspinju od Karuča ka Sokolskim kršima. Zagora je zapravo ogledno polje ili početna tačka za razumijevanje arheološkog i istorijskog značaja cijelog tog pojasa.

Neistraženost

Najveći problem je u tome što osim pretpostavki posjedujemo vrlo malo atragova starine, jer istraživanja praktično nije ni bilo. Najbolji primjer za ovo je upravo pomenuti Soko-grad koji se nalazi nedaleko od Zagore.

O njemu do danas nemamo opipljivijih saznanja i pored velikog značaja koji je imao u crnojevićkom dobu. Baš kao što vrlo malo znamo i o Divanu, još jednom utvrđenom crnojevićkom gnijezdu na brijegu iznad Grbavaca, koje se skoro i ne pominje u literaturi.

Kameni tumul na Veljem Ćepuru iznad Grbavaca

Zar treba naglašavati koliko bi istraživanja ova dva lokaliteta razjasnila ambijent sredine 15. vijeka kada je Stefanica Crnojević učvrstio svoju poziciju u Gornjoj Zeti. Hoćemo li jednom dočekati da vidimo šta kriju te dvije utvrde?

Hiljade kamenih gomila

Dakle, ono što je u protekloj deceniji izbilo na površinu u Zagori nije ukazalo samo na arheološki značaj tog naselja, već i šire okoline. Osim toga izbacilo je u prvi plan i pitanje o najstarijim žiteljima tog područja, o kojima znamo vrlo malo, ali o čemu ponešto naziremo zahvaljujući kamenim gomilama kojih ima svuda po Riječkoj i Lješanskoj nahiji i Lješkopolju.

Skoro je zapanjujuć podatak o njihovom broju na jadranskoj obali i dubljem zaleđu. Ima ih na hiljade. To su najbrojniji ostaci daleke prošlosti na našim prostorima. Tolika rasprostranjenost jasno govori o razmjerama i trajanju te običajnosti.

Obično su smještene na istaknutim mjestima poviše udolina ili na njihovim obodima u blizini drevnih puteva, što je slučaj i sa četiri gomile u Zagori. Ovo je česta pojava.

Radi ilustracije pomenućemo sedam kamenih gomila u okolini Dubrovnika, na području Župe Dubrovačke, između Žarkovice i Gornjeg Brgata, podignutih blizu praistorijskog puta koji je od priobalja vodio ka unutrašnjosti, a kuda je mnogo kasnije, u srednjem vijeku, išla i dubrovačka karavanska trasa.

Već je opšte mjesto da su rimski putevi nastali preko ilirskih i još starijih puteva, koji su u rimskom periodu dobili kaldrmu i carske standarde. Mnoštvo tih “posalidžanih” puteva korišćeno je i u srednjem vijeku, pa i kasnije.

Veće što je pokojnik značajniji

Mnogi i ne slute da se pod gomilama kriju grobne konstrukcije. U središtu je “kovčeg” (cista) načinjen od dvije uzdužne i poprečne kamene ploče, koji je takođe prekriven kamenom pločom.

Njihove dimenzije su oko metar sa pola metra i mogu imati različitu orijentaciju. U najstarijim su polagani posmrtni ostaci jedne osobe u zgrčenom položaju. Vremenom se broj pokojnika povećavao. Ponekad je u kovčezima nalažen samo pepeo.

Kameni tumul poviše Riječana

Ponekad su bile prazne (kenotafi). Odsustvo posmrtnih ostataka ukazuje na simboličku ulogu - u tom su slučaju posvećene nekom istaknutom članu zajednice koji je nastradao daleko od rodne grude. Arheolog Predrag Lutovac je 2012. istražio jedan ranobronzanodopski kenotaf i gradinu u Riječanima.

Što je pokojnik imao važniji položaj u zajednici ili plemenu, to je i gomila bila veća i stajala na višoj tački, a grobni prilozi bili bogatiji - sa čime su usko povezani kult heroja i narodno svetkovanje.

Ovakav narodni običaj očuvao se dugo u Šušnju i bio je vezan za veliku kamenu gomilu poviše sela. Ponegdje se na gomilama, među kamenjem, nailazilo i na komade keramike, koji potiču od ritualnog lomljenja posuda.

Začudni poduhvati

Pažnju naročito privlači veličina pojedinih gomila, jer jasno je da je njihova gradnja bila veliki poduhvat koji je podrazumijevao visoku društvenu organizaciju. Osobito plijene veliki tumuli na nepristupačnim mjestima iznad naselja i puteva.

Poput kamene gomile na brdu iznad samog sela Vukovaca pored Morače, visoke oko četiri metra, koja se vidi sa velike daljine. Ovaj tumul u osnovi ima tridesetak metara i za njegovu su gradnju vjerovatno bile potrebne godine lomljenja i prenošenja kamena.

Podizanje ovolike gomile predstavljalo je trajnu izmjenu oblika terena - štaviše, novu geografsku činjenicu. Možemo samo da nagađamo da li su to činili sami žitelji ili su za te svrhe korišćeni zarobljenici?

Još ima netaknutih

Kamene gomile se mogu vidjeti svuda po obodu Zetske ravnice, na istaknutim brdskim tačkama. Iznad Grbavaca ili na Mihinji poviše rijeke Sitnice. Njihova brojnost i rasprostranjenost postaje jasna tek kada se pogleda mapa koju je Olivera Velimirović-Žižić izradila sa saradnicima prije tridesetak godina.

Raspored kamenih i zemljanih tumula na zapadu Zetske ravnice (Olivera Velimirović-Žižić)

Većina je arheološki neistražena. Mnoge su, iščekujući arheologe, raskopane. Druge su potpuno razgrađene. Preko nekih su odavno podignute seoske međe, kao što je slučaj u Gornjim Kokotima, Zagori i Arbanasima. Ipak, još uvijek ima netaknutih. Zapravo, još smo u fazi popisivanja.

Ljetos sam obišao brdske strane iznad Šin Đona i Rijeke Crnojevića, nedugo nakon što je taj kraj posjetio stručni tim sa Cetinja u okviru rekognosciranja arheološke baštine - kasnije sam ustanovio da im je najvjerovatnije promakla jedna kamena gomila koja se nalazi na prostoru Ljumovića, visoko u udolini među brdima.

Zagonetka

Važno je da nam ne promakne da je gomile gradilo predilirsko stanovništvo. Jer, o Ilirima se može govoriti tek kasnije. Zapravo, znatno kasnije. Tek od 850-800 godina p.n.e. Mnogi kameni tumuli su nastali 1000 do 2000 godina prije toga.

Rekli smo već da je arheolog Alojz Benac (1964) taj dugi period “pokrio” predilirskim i protoilirskim stanovništvom. Ovi nazivi kod neopreznog čitaoca lako mogu stvoriti pogrešnu sliku o nekakvom homogenom predilirskom ili protoilirskom etnosu.

Dok stvari stoje bitno drugačije, jer ni Iliri nijesu bili etnički homogeni, već raznorodni.

Sa imenima Prediliri i Protoliri se zapravo obuhvata velika grupa različitih indoevropskih doseljenika sa istočnih prostranstava, koja je boravila na balkanskim prostorima dovoljno dugo da bi stekla izvjesnu kulturnu prepoznatljivost (ali ne i etničku homogenost).

Oprez!

Priča o pretečama Ilira počinje još na početku metalnog doba. Tada su “velika pomjeranja na širokim evroazijskim prostorima ovdje dovela prve Indoevropljane”. Na Balkan su sa istoka stigli različiti stepski narodi, čime je otpočeo dugotrajni proces koji će nakon dvije hiljade godina dovesti do “ilirizacije” zapadnog dijela Balkanskog poluostrva (Aleksandar Stipčević, “Iliri”, Zagreb, 1989, 18). Ali, oprez!

Opet moramo reći da ovo nije dovelo do etnički homogene cjeline i da je najpravilnije reći da se radilo o stapanju u okviru pojedinih plemenskih zajednica.

“Izgleda da je s obzirom na golemo područje što su ga Iliri naseljavali, slika koju nam je dao Alojz Benac možda pojednostavljena”, upozorava Aleksandar Stipčević (“Iliri”, 18).

Pa dodaje: “Nije suvišno ovdje spomenuti da se pri razmatranju ilirskog podrijetla često čini ista greška u koju arheolozi često upadaju kada pokušavaju pojedinim kulturnim manifestacijama u prapovijesno doba dati etničke atribucije - koliko su takvi poduhvati opasni znaju svi arheolozi...” (“Iliri”, 18).

Dakle Iliri nijesu bili etnički homogeni. Na tu raznolikost ukazuje već i sama okolnost da su ilirska plemena naseljavala ogroman prostor - približno jednak teritoriji bivše Jugoslavije.

Kontinuitet od praistorije

Ali, glavna stvar tek slijedi. Alojz Benac, Josip Korošec i Ante Stare, ustanovili su da od tog davnašnjeg dolaska stepskih naroda na ove prostore zadugo nije bilo drugih velikih doseljavanja.

“U toku bronzanog doba, kako se to lijepo može ustanoviti na osnovu analize razvoja naselja i materijalne kulture, nije na zapadni Balkan došlo ni do kakvih novih imigracija sa strane” (“Iliri”, str. 17).

Štaviše, ovi arheolozi su otkrili da se oblici nekih (mlađih) ilirskih keramičkih posuda genetski direktno mogu vezati za starije oblike iz bronzanog doba, pa su iz toga zaključili da nije postojao nikakav kulturni prekid između starijih bronzanodopskih i mlađih ilirskih slojeva.

Kameni tumul na obronku Velje gore brdu iznad Zagore

Na osnovu toga su ustanovili da se može govoriti i o etničkom kontinuitetu (unutar plemena kako precizira Stipčević) između nosilaca bronzanodopskih i gvozdenodopskih kultura na Balkanu (“Iliri”, str. 17).

Ovim se najviše bavio Benac, koji je, kako smo rekli, u tom dugom početnom dobu počeo da razlikuje predilirski i protolirski etnički supstrat, odnosno Predilire i Protilire.

Egejska seoba

Postoji još jedan važan momenat. Nakon dužeg stabilnog perioda, Protoliri su se oko 1250-1200. godine p.n.e. našli pod pritiskom novih doseljenika sa sjevera Evrope. Što je dovelo do egejske (ili dorske) seobe, odnosno njihovog migriranja ka Grčkoj i jugu Italije (“Iliri”, str. 18).

Sa ovim je u vezi Homerov pomen protolirskih plemena. Naime, u Ilijadi se pominju neka plemena koja se bore pod zidinama Troje, čija je povezanost sa balkanskim Protoilirima nesporna, dok arheološki materijal otkriven u takozvanom homerskom sloju u Troji pokazuje, prema nekim stručnjacima, osobine protolirske materijalne kulture (“Iliri”, 22).

“Ono što se čini nespornim s obzirom na imena plemena koje Homer spominje i na arheološki materijal koji je u Troji otkriven, jest prisutnost protolilirskog elementa u Maloj Aziji u vrijeme trojanskih ratova”, zaključuje Stipčević (“Iliri”, 23).

Autohtona teorija

Ali, Alojz Benac je i pored tog iseljavanja dijela protolirskog stanovništva zaključio 1964. da to nije bitnije uticalo na stabilnost prilika na zapadnom Balkanu, niti je prekinulo etnogenetske procese (unutar plemena).

Sve je ovo na koncu dovelo do autohtone teorije “po kojoj se ilirska kultura formirala na ovom tlu na osnovu starijih bronzanodopskih kultura” (“Iliri”, 18).

Zaključcima Alojza Benca u prilog osobito ide neprohodnost dinarskog područja. Za nas je važno saznanje, da je krševiti prostor Stare Crne Gore bio naseljen mnogo prije početka gvozdenog doba.

(Sedmi nastavak u narednom neđeljnom broju)

slobodan.cukic@vijesti.me

Galerija

( Slobodan Čukić )