Kako je Putin postao zao

Čini se da je Rusiji i Sjedinjenim Državama još jednom teško da se dogovore kako da izađu na kraj sa svojim ambicijama. Ovaj sukob interesa je naglašen zbog ukrajinske krize.

Provokacija u ovom posebnom slučaju, kao što sugeriše procurjeli snimak u kojem izaslanica SAD Viktorija Nuland kaže "Je*eš EU", dolazi sa vašingtonske adrese.

Prije nekoliko decenija, na vrhuncu hladnog rata, vodeći američki strateg za spoljnu politiku Džordž Kenan, pozvan da održi predavanje u okviru serijala Reith Lectures na radiju BBC, obavijestio je slušaoce:

"Dozvolite da vas uvjerim, ne postoji ništa po prirodi egocentričnije od demokratije u nevolji. Ona uskoro postaje žrtva vlastite propagande. Zatim postaje sklona tome da svom cilju pridoda apsolutnu vrijednost koja iskrivljuje njenu viziju. Njen neprijatelj postaje oličenje svog zla. Njena strana postaje centar svih vrlina".

Kontrast između stava Zapada prema ratu u Čečeniji i prema Krimu je zapanjujući

SAD znaju da je Ukrajina uvijek bila delikatno pitanje za Rusiju. Ultranacionalisti koji su se borili na strani Trećeg rajha za vrijeme II svjetskog rata su ubili 30.000 ruskih vojnika i komunista.

Uz podršku CIA su vodili tajni rat i do 1951. Šef obavještajne službe SSSR Pavel Sudoplatov je 1994. napisao: "Porijeklo hladnog rata je blisko povezano sa podrškom Zapada nacionalističkim nemirima na Baltiku i u zapadnoj Ukrajini“.

Kada je Gorbačov pristao na sporazum o njemačkom ujedinjenju, čija osnova je bilo to da ujedinjena Njemačka može ostati u NATO-u, američki državni sekretar Bejker ga je uvjerio da "neće biti širenja nadležnosti NATO nijedan inč na istok".

Putin na sastanku Savjeta bezbjednosti Ruske Federacije u Kremlju

Gorbačov je ponovio: „Svako širenje zone NATO-a je neprihvatljivo“, na što mu je Bajker odgovorio: „Slažem se“. Jedan od razloga zašto je Gorbačov javno podržao Putina kada je u pitanju Krim je što je njegovo povjerenje u Zapad okrutno iznevjereno.

Ako SAD budu uporno koristile NATO kao magnet da namame Ukrajinu, Moskva će vjerovatno odvojiti istočni dio te zemlje

Dok god su SAD vjerovale da će ruski lideri slijepo ispunjavati njene naredbe (što je Jeljcin radio trešten pijan), one su ih podržavale. Jeljcinov napad na ruski parlament 1993. bio je opravdan u zapadim medijima.

Napadi na Čečeniju od strane Jeljcina a potom i Putina su tretirani kao mali lokalni problemi, a imali su podršku Džordža Buša i Tonija Blera. „Čečenija nije Kosovo“, rekao je Bler nakon susreta sa Putinom 2000.

Knjiga "Čečenija: Slučaj za nezavisnost“ Tonija Vuda do detalja ukazuje na užase koji su tamo počinjeni. Čečenija je uživala de fakto nezavisnost od 1991. do 1994. Čečeni su budno pratili brzinu kojom su republike Baltika dobijale nezavisnost i željele su istu stvar za sebe.

Umjesto toga su dobili bombardovanje. Grozni je doslovno sravnjen sa zemljom, pošto je uništeno 85 odsto stambenih zgrada.

U februaru 1995, dvojica odvažnih ruskih ekonomista, Andrej Ilarionov i Boris Lvin, objavili su članak u "Moskov njuzu" podržavajući čečensku nezavisnost a ovaj list je (za razliku od zapadnih) objavio i neke kritičke izvještaje koji otkrivaju zločine čije su razmjere zasjenile opsadu Sarajeva i masakr u Srebrenici.

Ukrajinski vojnici napuštaju bazu Belbek kod Sevastopolja

Silovanja, mučenja, izbjeglice i desetine hiljada mrtvih bili su sudbina Čečena. SAD i saveznice u EU tu nisu vidjele problem. U procjeni interesa Zapada, ne postoji patnja, ma kolikih razmjera, koja se ne može opravdati. Čečeni, Palestinci, Iračani i Avganistanci nisu od velike važnosti.

Ipak, kontrast između stava Zapada prema ratu u Čečeniji i prema Krimu je zapanjujući.

Krimska kriza gotovo da nije odnijela nijedan život, a stanovništvo je očigledno željelo da bude dio Rusije.

Reakcija Bijele kuće bila je suprotna reakciji kada je u pitanju Čečenija. Zašto? Zato što Putin, za razliku od Jeljcina, više neće da popušta povodom bitnih pitanja, poput proširenja NATO-a, sankcija Iranu, Siriji itd.

Kao rezultat toga, Putin je postao otjelotvorenje zla. I sve to samo jer je odlučio da se usprotivi hegemoniji SAD koristeći metode koje često koristi sam Zapad. (Ponovljeni upadi Francuske u Afriku su samo jedan od primjera.)

Ako SAD budu uporno koristile NATO kao magnet da namame Ukrajinu, Moskva će vjerovatno odvojiti istočni dio te zemlje. Oni koji zaista cijene suverenitet Ukrajine trebalo bi da se odluče za pravu nezavisnost i pozitivnu neutralnost: a ne da to bude igračka u rukama Zapada ili Moskve.

Preveo: Miloš Rudović

Galerija

( Tarik Ali )