Poslije "grada", prije sna

Često mi se desi da kad „poslije grada“ stignem u stan, upalim televizor koji inače lično ja ne palim skoro nikad. U tim kasnim satima mi je potreban TV da odagnam pištanje iz ušiju i da se malo tišina razbije, a škodilo bi mi još dodatne muzike, stoga u prolazu pritisnem veliko dugme na sivom Samsungu, pa neka malo radi dok napravim nešto.

To „nešto“ se pravi od onoga što ima u frižideru, makar to bio majonez i par kornišona uz hljeb od juče, tad već prekjuče. Nakon dva sata poslije ponoći izbjegavam kioske brze hrane u Podgorici jer su bureci živi. Baš živi.

Jedne noći sam baš uz to „nešto“ sjeo na kauč i gledao emisiju Istorijske paralele, u kojoj su dva istoričara bili prebliski, mislim na razmak između njih, što je vjerovatno posljedica skučenog studija. Međutim, njihovi stavovi su bili potpuno suprotni, toliko da su obojica ukazivali na fotografiju oštećene kapele na Lovćenu, jedan tvrdeći da su kapelu granatirali Austrijanci, a drugi je tvrdio da su to učinili Srbi. Naravno, bili su žustri, odnosno rečeno žargonom - crijevili su se.

Ne samo u te kasne sate, već vrlo često, svaka ozbiljna emisija na našim televizijama prerasta u prvoklasnu komediju. Na prvom mjestu je prenos rasprava iz parlamenta, a odmah za njim slijedi dnevnik. Moje pravilo je da nikad ne iščekujem emisije, već su najbolje one na koje se slučajno nabasa, a naročito su dobre emisije o nacionalnim pitanjima i istoriji.

Jedno od gorućih pitanja kojim se izgleda više bavi region nego mi jeste obnova tvrđave blizu Sastavaka (nikako Skalina), na ušću Ribnice u Moraču. Turci zidaju ponovo tvrđavu, kažu, tu su je oni prvi sagradili. Javljaju se drugi koji tvrde da je to skrvnavljenje Nemanjinog grada i mjesta gdje su rođeni neki najznačajniji predstavnici loze Nemanjića. „Je li im malo bilo 500 godina“, pitaju se. Treća strana je ona kojoj je draže da zidaju Turci, samo da ne zidaju Srbi i tvrde da je ime „Nemanjin grad“ djelo srpske propagande, „one stare, nikad umrle“.

Jedini način da se odabere strana je bacanje novčića, ili ako je više od dvije verzije neprikosnovene istine, nasumično biranje, žmureći. Većina bira stranu zavisno od porodične vjeroispovijesti ili je obično presudno da li su roditelji radili u nekom od „giganata“: Opština i MUP ili KAP i Radoje Dakić.

Slična rasprava vodila se za vrijeme otvaranja Azerbejdžanskog parka u centru Podgorice. Nikome nije smetao spomenik azerbejdžanskom pjesniku Džavidu Huseinu, već su se političari sporili da li će na spomeniku Božidaru Vukoviću Podgoričaninu pisati da je bio štampar, ili da je bio Srbin štampar.

Postoji jedan tužan izraz kod nas, „nažalost naravno“, e pa nažalost naravno da se tad niko nije sjetio Đoka Nesanice čiji je kiosk brze hrane Park bio na ćošku, na ulazu u park. Đoko Nesanica je ubijen, pljačkaš je upao u njegovu radnju i tražio pare. Đoko je bio žrtva tog doba i zaslužio je makar spomen ploču da se i narod i njega porodica sjeća njega.

Jogurt je zvao „Antibiotik“, a za priloge je govorio „Što ćete od mazalica?“. U gradu nemilosrdnih nadimaka, većinom pogrdnih koji aludirajući na oblik glave ili neku lošu karakternu osobinu, nije mala stvar što su Podgoričani dali Đoku nadimak Nesanica. Ipak je to zaslužio kao čovjek koji je u kasne sate trijeznio mnoge, i što je još teže, imao metod da sasluša sve gradske, odnosno, pjane priče, one najteže.

Danas u Podgorici nakon dva sata poslije ponoći radi svega nekoliko buregdžinica, vjerovatno imaju odobrenje od „onih gore“, čim se ostale radnje zatvaraju tačno u minut. Širok je to krug, koji se sužava i ide sve do vrha. Krug, kao pjesma EKV-a koju je pjevao Milan Mladenović, „onaj“ što je gradonačelnik Podgorice odobrio da se jedna ulica u Podgorici nazove po njemu. E, na to gradonačelnik može biti ponosan, iako je i ta priča suluda i groteskna. Na ostale „svoje“ krugove, teško da može biti ponosan.

Iza njega će ostati Azerbejdžan i kružni tokovi, opet krugovi. Jedan se upravo radi na Starom Aerodromu, raskrsnica izgrađena prije par godina je uklonjena, nastupaju krugovi. Možda će nakon dugo godina, povlačeći se sa funkcije naš gradonačelnik izjaviti: „Ne dirajte moje krugove“.

( Đuro Radosavović )