Žilava podgorička navika da se svašta baca u Moraču i Ribnicu

Elwood: It's 106 miles to Chicago, we got a full tank of gas, half a pack of cigarettes, it's dark... and we're wearing sunglasses.

Jake: Hit it.

John Landis,

The Blues Brothers, 1980.

Podgoričani već stotinama, možda i hiljadama godina - bacaju sve i svašta u Moraču i Ribnicu. Nema, doduše, preciznih socioloških pokazatelja, nikad nisu sprovedene egzaktne ekološke analize koje bi se odnosile na tu rabotu - ali bih se kladio da u toj nečasnoj raboti prednjače upravo Starovarošani, moje drage komšije. Obje podgoričke rijeke su nekako nama Starovarošanima najbliže, po samoj prirodi stvari - i najviše su baš nama u srcima, što bi se reklo.

Odrastao sam u Staroj varoši - tako da tačno znam kako u praksi funkcioniše onaj paragraf običajnog prava koji dopušta - ma što dopušta! - nalaže! - svakom viđenijem Starovarošaninu da baci u Moraču, ili Ribnicu, sve što mu nikad više neće trebati.

I danas se svašta baca u Moraču - običaji teško odumiru. Čin bacanja razvaljene fotelje, na primjer, u Moraču posjeduje neki vrlo osebujan, gotovo ritualni kvalitet

Postoji čak i starovaroško predanje koje kaže da je taj običaj ustanovio neki dečko Nemanja - ili Nemo, autoriteti se još uvijek spore oko njegovog imena - koji je jednog dana - bilo je to u ona davna vremena, prije Hrista - bacio u Moraču svoju probušenu žutu loptu, nakon što mu je tata kupio novu, veću, crvenu loptu. I od toga dana... itd.

Svakako treba naglasiti da su u Staroj varoši odavno postavljeni kontejneri na sve strane - da ne bi neko slučajno pomislio da civilizacija još uvijek nije pokucala na starovaroška, tj. naša vrata. Prije pojave kontejnera svaka starovaroška kuća je uredno imala svoju kantu za đubre - i mi smo imali jednu prelijepu kantu, od pocinkovanog lima, sa poklopcem, mislim da je sklonjena u šupu i zatrpana drugim otpadom nakon pojave komunalnih kontejnera (nismo je bacili u Moraču, možda će nam opet zatrebati, nikad se ne zna).

Sjećam se i da su noviji modeli kanti bili opremljeni točkovima i ručkama za guranje - samo su jače kuće posjedovale te mobilne kante - te kante su bile jedan od statusnih simbola u ono vrijeme - a bile su odlične i za dječačka tripovanja: položite tu kantu, sa točkovima naprijed, i imate pljunuti prednji dio legendarnog trkačkog automobila iz dvadesetih godina - Bugatti Type 35 Racer - trebalo je samo još dodati nekakvo sjedište i nešto što bi moglo da liči na volan. Ah, mili časi...

Da sam poslanik u gradskoj skupštini, predložio bih da se u zvanični protokol uvede svečana ceremonija bacanja fotelje u Moraču

Kako bilo, problem kabastog, tj. glomaznog otpada je defenitivno postojao i prije pojave kontejnera. Staru fotelju ćete danas nekako ugurati u kontejner, ili ćete je jednostavno ostaviti pored kontejnera - ali ako ste prije tridesetak godina pokušali da ugurate fotelju u onu prelijepu pocinkovanu kantu - teško da ste se mogli nadati uspjehu.

Rashodovanu fotelju niste mogli ostaviti ni pored kante - ne znam tačno zašto - ali znam da to niko nije radio. Stare fotolje su bacane u Moraču. Sav kabasti otpad je bacan u Moraču, a Morača bi s proljeća, ili s jeseni, kad se digne voda, odnosila taj otpad pravo u Skadarsko jezero.

I danas se svašta baca u Moraču - običaji teško odumiru. Čin bacanja razvaljene fotelje, na primjer, u Moraču - posjeduje neki vrlo osebujan, gotovo ritualni kvalitet. Velika je razlika između ostavljanja stare fotelje pored kontejnera - i bacanja te iste fotelje fotelje u Moraču - morate priznati.

Kad ostavite staru fotelju pored kontejnera očekujete da će se pojaviti neka zahvalna duša, vična tapetarskom zanatu, koja će usvojiti vašu dragu fotelju i pronaći način da joj udahne novi život - nadate se, ukratko, da je ostavljanje fotelje pored kontejnera čin dostojan zahvalnosti od strane ljudi u nevolji. Kad fotelju bacite u Moraču ne nadate se ničemu - ubijeđeni ste da je više nikada nećete vidjeti. Bacanje fotelje u Moraču je u neku ruku konačan čin.

Apsolutna zapuštenost korita Ribnice u centralnoj gradskoj zoni samo ukazuje na činjenicu da gradska vlast odavno nije razmišljala na tu temu, a kad će početi da razmišlja ne znamo

Da sam poslanik u gradskoj skupštini, predložio bih da se u zvanični protokol uvede svečana ceremonija bacanja fotelje u Moraču - bivši gradonačelnik bi neposredno prije novih izbora bacao svoju fotelju u Moraču, sa Krivoga mosta, recimo - a građani okupljeni na mostu bi oduševljeno uzvikivali političke parole, građanke bi bacale cvijeće, djeca bi mahala zastavicama itd.

Predložio bih, takođe, da se ukinu podgorički izbori - i da momci skaču u Moraču, pa ko izroni fotelju bivšeg gradonačelnika, taj je novi gradonačelnik. Izbori bi se organizovali s jeseni ili s proljeća - iz razumljivih razloga.

Šalu na stranu, strme obale naših dviju divnih rijeka - čija je ljepota odavno opjevana - u potonje vrijeme su pod žestokim udarom nesavjesnih graditelja, što bi rekli momci iz Javnog servisa.

Apsolutna zapuštenost korita Ribnice u centralnoj gradskoj zoni - od Sastavaka, ušća Ribnice u Moraču, do bivše Banje, današnjeg Karvera, tj. do mosta koji se sa istočne strane nastavlja na Bulevar sv. Petra Cetinjskog (nikad nisam znao kako se zove taj most - u narodu je poznat kao Milov most, ali sumnjam da mu je to oficijelni naziv) - samo ukazuje na činjenicu da gradska vlast odavno nije razmišljala na tu temu, a kad će početi da razmišlja - ne znamo.

Izgleda da moramo sačekati da se otvori velelepni Hotel Hilton Podgorica Montenegro - pa da se neki ugledni gost požali na vizure - kako bi se djelovalo u pravcu sanacije poteza uz obale - a i šire.

Skrenuo bih pažnju na učestalu praksu bacanja zemlje, kamena, cigle, šuta i ostalog otpadnog građevinskog materijala, pravo u Moraču ili u Ribnicu

Nemušti pokušaj da se reguliše tok Ribnice na potezu između Tabačkog mosta i Mosta Braće Zlatičanin - dodatno degradira ambijentalne potencijale obala i svakako nije rješenje koje treba slijediti - da ne spominjem one dvije nove građevine koje polako niču na obalama Ribnice u zoni Tabačkog mosta - riječ o depadansu Hotela Nikić, sa zapadne strane Tabačkog mosta, i stambenoj višespratnici, sa istočne strane.

Taj most je izuzetno vrijedan graditeljski relikt iz perioda otomanske Podgorice - poput Sat-kule, na primjer - a ujedno je i jedan od ključnih podgoričkih repera - ključna komunikaciona linija stare Podgorice je išla potezom: Pljaca, Glavna ulica, Tabački Most - i dalje na jug - što će reći da je Tabački most i kompletnu zonu koja mu gravitira trebalo apsolutno zaštiti.

Za kraj bih vam skrenuo pažnju na učestalu praksu bacanja zemlje, kamena, cigle, šuta i ostalog otpadnog građevinskog materijala - pravo u Moraču - ili u Ribnicu. Stara je to Podgorička, tj. Titogradska disciplina, treba priznati - ali da se to još uvijek radi, to je van pameti.

Titograd, sredinom pedesetih godina prošlog vijeka

Na fotografiji Titograda, snimljenoj sredinom pedesetih godina prošlog vijeka, u jeku obnove i izgradnje porušenog grada - jasno se vide gomile šuta, kao i pozicije sa kojih je šut bacan niz strma rječna korita.

U ta herojska vremena kada je današnja Podgorica, pod firmom Titograd, polako dobijala svoje prepoznatljive obrise - oskudijevalo u svemu, pa i u građevinskoj mehanizaciji i gorivu, tako da je postupak bacanja šuta u Moraču donekle razumljiv.

Međutim, kad se zemlja iz širokog iskopa za nedavno otvorenu tzv. eko zgradu Ujedinjenih nacija gurne u Moraču - ili kad se vrše navodna arheološka istraživanja gore iznad Sastavaka, na poziciji bivše kuće Marka Đonovića, odnosno Kluba književnika, pa se sva ta zemlja gurne u Moraču - to je za svaku osudu.

Čudan je naš odnos prema obalama naših divnih rijeka, treba razmišljati o tome, definitivno, kao da te obale i te rijeke nisu naše... ne znam, nisam pametan.

( Borislav Vukićević )