Humanisti u Armaniju

Našu sadašnjost, ali i bližu budućnost, u značajnoj mjeri kroji ekonomska i etička kriza u kojoj se nalazi najveći dio čovječanstva. Varamo se ako mislimo da će psihološke poštapalice u vidu mehanizama odbrane, učiniti da sve jednog dana prestane i da se probudimo kao da nikada u životu nijesmo pravili greške. Međutim, treba sakupiti dovoljno hrabrosti i umiti svoju svijest izrekom Cogito, ergo sum! i stati na kraj nekim od uzroka već pomenute krize. Sigurno je da to nije lako, ali uspjeh je oduvijek bio skup malih pokušaja, ponavljanih iz dana u dan!

Pa gdje su to korijeni bunila u kojem je sve više praznih džepova uz sve manje optimizma? Skriveni na različitim mjestima, ali nekako su najupečatljiviji u džepovima verbalnih virtuoza, humanista u najelegantijim odijelima, ljudi čije slike zaneseni građani ističu na mitinzima. Valjda i nije toliko teško pogoditi da je riječ o - političarima.

Političare ne bi trebalo dijeliti na domaće i strane, jer su oni, naprosto, nedjeljivi. Njihov psihološki profil je izgrađen dugogodišnjom borbom sa samim sobom, svojim porocima, strahovima i šansama koje se rijetko pružaju običnim građanima.

Definitivno je da sve njih neko bira i da onda zajednički dijelimo odgovornost, ali je inspirativnije pisati o ljudima koji imaju lične vozače i voze se na račun građana, nego o onima koji u benzince ugrađuju plin kako bi početak mjeseca dočekali sa jednom novčanicom više u novčaniku. Takođe, zanimljivije je i čitati o onima koji ne znaju šta će narednog dana ručati, jer su im građani platili toliko ručkova da im je svaki dosadio, nego o onima koji ne znaju šta će narednog dana ručati jer nemaju šta. O ovima što nemaju, dovoljno je rekao Erih From u svom ''Bjekstvu od slobode'' pa bi možda bilo neproduktivno pokušati isto.

Bilo koji psiholog po profesiji ili ''po rođenju'' bi mogao da se zapita - šta to motiviše jednog intelektualca da se bavi politikom?! Da li možda to što će, ma šta on radio, ''pljuvati'' po njemu gotovo polovina naroda (izuzetak su diktatori kod kojih je ovaj misaoni akt implicitno zabranjen)? Da li možda to što će, ma gdje bio, morati da se bori sa vetrenjačama (korupcijom, nepotizmom, ličnim frustracijama ljudi) ? Da li možda to što će, dok god on bude nešto radio, drugi razgrađivati? Potencijalni odgovori koji se nameću jesu lični interes, prevelika naivnost i mazohizam. Dobar kuvar će uvijek biti dobar kuvar, bez obzira da li kuva drugim ljudima ili svojoj porodici. A sa druge strane, političari uvijek uspiju da kvalitetno upravljaju svojim džepovima, dok isprazne sve moguće kolektivne.

Ako izuzmemo tu nesposobnost primjene znanja iz vlastitih novčanika u državni, sjetimo se samo koliko je političara širom svijeta uhapšeno nakon što su im istekli mandati. Da takva društvena neodgovornost može da boli, vjerovatno bi danas umjesto kladionica imali apoteke.

Politika bi u osnovi trebalo da postoji isključivo u službi građana. Ipak, mnogo je češći slučaj da građani postoje u službi politike. Političari su kreatori situacije u svakoj državi. Oni kreiraju školstvo u kojem se samo ne školuju njihova djeca. Kada se ratuje, njihova djeca se sunčaju po pjeskovitim plažama širom svijeta, dok druga ostavljaju živote kako bi njih sačuvali na položaju.

Svojom mehaničkom retorikom opijaju one koji je najčešće i ne razumiju. Samo znaju da to mora biti dobro, čim oni ne mogu da razumiju. Uz to treba dodati već prepoznatljive spojene prste na dlanovima ili onu varijantu kada se elegantno prekrste noge i sa vještačkom znatiželjom čeka već unaprijed dogovoreno pitanje. Pred izbore znaju reći: ‘’Da živimo bolje! ‘’ I bude tako - oni nakon izbora zaista žive bolje.

Jedina dilema koja se stvarno nameće jeste da li loši ljudi ulaze u politiku ili politika kvari ljude?! Da li etički diskutabilan čovjek od novca građana kupuje skupo firmirano odijelo ili je upravo to odijelo zaslužno za njegovo moralno posrtanje. Iako se tu stvara pitanje za jednu dobru debatu, ova druga opcija se čini prihvatljivijom. Politika sa sobom donosi moć, ali istovremeno i mnogo izazova, mnogo alternativa.

A obično se svaka završi povoljno po pojedinca. I tako, malo po malo neko ko je inspirisan Gandijem i Mendelom postane član svakog mogućeg upravnog odbora, dobije ličnog vozača sa blindiranim automobilom i časovnik vrijedan nečije životne plate. Časovnik koji svakoga dana, dva puta, otkuca onih simboličnih pet do dvanaest.

( Nikola Mijušković )