Jeftina imanja donose novo državljanstvo u zemljama EU

Farma svinja u Galiciji, pogon za obradu šećerne trske na karipskom ostrvu Sent Kits ili vila na grčkom ostrvu Serifos, koja staje 1.500 eura po kvadratnom metru? To je danas dilema bogataša širom svijeta koji, u namjeri da obezbijede djeci ugledno školovanje, izbjegnu poreze u domovini ili operu nešto para, žele da počnu novi život na nekim od najljepših adresa krizom urušenog svijeta.

U jeku krize, Portugal se prvi dosjetio da je pasoš države članice Evropske unije primamljiva roba bogatim strancima.

U isto vrijeme kada je 2011. godine ondašnji premijer Portugala Pedro Pasus Kueljo poručio mladim nezaposlenim sunarodnicima da je najbolje da emigriraju jer kod kuće hljeba nema, zvanični Lisabon počeo je da razrađuje šemu „zlatnih viza” za strance.

Dovoljno je bilo da imućni dođoš kupi imanje u Portugalu za pola miliona eura, provede u toj zemlji sedam dana, pa da stekne dozvolu boravaka i neograničenog kretanja po EU. Druga varijanta da se finansijska elita nekadašnjeg trećeg svijeta, preko Portugala dokopa Evrope, bila je da uloži milion eura u lokalni biznis ili otvori 10 radnih mjesta u toj zemlji.

Od 2012. godine, Lisabon je izdao 734 takve „zlatne vize” i zgrnuo preko 440 miliona eura. Više od 80 odsto kupaca portugalskih „zlatnih viza” jesu kineski državljani, koji na veliko kupuju vinograde i životinjske farme, prenio je BBC.

Za onih stotinjak hiljada Portugalaca koji su po savjetu Pedra Pasusa Kuelja u međuvremenu emigrirali u Brazil, Angolu ili Mozambik, savjet sadašnjeg predsjednika države Anibala Kavako Silve je da „ostanu u zemlji i probaju da se zaposle na seoskim gazdinstvima”, kod domaćih i stranih posjednika.

Umjesto njih, novopečene „zlatne” pridošlice sada imaju rok od šest godina da se prilagode Portugalu, nauče jezik i po mogućnosti uključe u lokalne privredne komore ako se nadaju da za šest godina steknu pravo na pasoš EU.

Neometeni previranjima na evropskom tržištu rada i beznadežnim rastom nezaposlenosti među tamošnjom omladinom, strani bogataši odskora uočavaju da im i druge članice EU prostiru crveni tepih dugogodišnje dobrodošlice.

Da bi pazarili dozvolu boravka u Grčkoj, strani bogataši treba da usmjere četvrt miliona eura na kupovinu imanja u zemlji gdje je vrednost nekretnina od 2008. godine opala za najmanje 33 odsto, ističe Janis Revitis, predsjednik Grčke federacije agenata za nekretnine.

„Danas su 80 odsto kupaca ostrva stranci, a svega petina Grci. Stranim državljanima je veoma interesantna mogućnost da dobiju boravišnu dozvolu ako u Grčku ulože 250.000 eura”, ističe Revitis, koji spominje da su cijene luksuznih vila širom Grčke, od Halkidikija (koji je popularan među ruskim investitorima) do Mikonosa (gdje je sve više turskih kupaca), prepolovljene u posljednjih šest godina.

Osiromašeni evropski susjedi Portugala i Grčke nisu dugo oklijevali da se pridruže trgovini pasošima za keš. Španija je nedavno pokrenula svoj program „zlatnih viza”. Da bi se dobila dozvola boravka (sa kasnijim kvalifikacijama za pasoš), potrebna je investicija od pola miliona eura plus 183 dana provedena u zemlji.

Valeta je u januaru - tek na veliki pritisak Brisela - prihvatila da od stranaca koji bi da postanu vlasnici malteških pasoša zahtjeva ne samo minimum 350.000 eura investicije (u nekretninama) već i godinu dana života na Malti. Trci za strane kupce domaćih pasoša odnedavno se pridružuju Bugarska (dovoljno je pola miliona dolara, tvrdi OECD), Makedonija, Rumunija, Mađarska, Holandija...

Zvanični Brisel sa neskrivenom nelagodom prati sezonu otvaranja pasoškog tržišta bogatašima iz bivšeg trećeg svijeta.

„Zemlje članice EU trebalo bi da daju državljanstvo samo onim osobama koje imaju autentičnu vezu sa dotičnom zemljom. Državljanstvo ne bi trebalo da bude na prodaju”, ocijenila je početkom godine Vivijan Reding, potpredsjednica Evropske komisije.

Galerija

( Tanja Vujić (Politika) )