Kosmos ispod sača
Uloga Crne Gore u ukrajinskoj krizi
Crna Gora, država koja je prije više od stotinu godina objavila rat Japanu zbog Rusije, danas se sprema da Rusiji uvede sankcije, a takav čin je harikiri za turističku sezonu
Maestralno djelo „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“ puno briljantnih misli i humora napisao je Bora Ćosić i za tu knjigu dobio NIN-ovu nagradu 1971. Nesvakidašnje je da je baš on dobio nagradu, jer nikad nije bio državni pisac, ali je vjerovatno u žiriju bilo ljudi koji nisu mogli osporiti toliku količinu talenta i duha.
Dešavalo se da pokušaju skinuti predstavu po tom tekstu sa repertoara Ateljea 212 i nakon stotog izvođenja, zna se ko, oni malograđani u odijelima kojima je Ćosić konstatno ubadao prst u oko. O sebi, Bora Ćosić piše „Rođen u Zagrebu, umro u Beogradu, živim u Berlinu“, i to nije sasvim slučajno napisano, jer je Ćosić napustio Beograd početkom devedesetih, zna se zbog čega. Takođe je adaptirao tekst za izvođenje prvog, kultnog mjuzikla Kosa kod nas (oprostite, tačnije u Beogradu, tad Jugoslaviji), kojim su bili oduševljeni autori iz Amerike.
Iako je prošlo preko četrdeset godina, rečenice Bore Ćosića su žive i aktuelne, na sreću i nažalost. Univerzalnost govori u prilog njegovom majstorstvu, a to što se mi uklapamo u matrice i što se možemo poistovjetiti sa likovima iz Ćosićevog djela govori da mi nikud nismo mrdnuli, iako smo se mnogo puta u razne pravce zalijetali silno.
Radnja prati familiju za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata u Beogradu i njihovo duhovno stradanje. Dešavanja u porodici priča dijete. Majka zaokružuje očeve trijezne dane u kalendaru, otac se naravno ne trijezni, ujak je švaler, tetke čitaju i pokušavaju da žive priče iz ljubavnih romana, dok je dijete u takvom okruženju ne može biti samo dijete, a naša tadašnja zemlja je kao i uvijek rastrgnuta između velikih sila i ideologija.
Ono što je najupečatljivije, dječak je toliko opijen Rusima i ideologijom sa istoka da je iznenada održao predavanje o braniocima Lenjingrada, na ruskom, bez obzira na nepoznavanje istog jezika, a njegova majka usljed bombardovanja (čas Savezničkog, čas Njemačkog) oblači bundu bez obzira na ljeto i govori: „Hoću da poginem kao dama“, dok se tetke čude najavi američkih bombi: „Zar oni među kojima se nalaze najlepši ljudi na svetu?!“.
Jedan od likova se u svom tom haosu zapita: „Jesmo li mi u pozorištu?“. Tu je ključ i naše, crnogorske svakodnevice, jer sve liči na dobro izrežiranu komediju. Kao da smo nedostatak dobrih predstava u CNP-u nadomjestili tako što smo počeli da živimo potpuno apsurdno i suludo. Crna Gora, država koja je prije više od stotinu godina objavila rat Japanu zbog Rusije, danas se sprema da Rusiji uvede sankcije, a takav čin je harikiri za turističku sezonu. I zaista je smiješno čuti kako ozbiljno voditeljka dnevnika pročita da je „Zvanična Crna Gora izrazila zabrinutost zbog događaja u Ukrajini“. Zabrinutost, divan termin, isto kao što volim moderne sinonime, eskalacija sukoba kao sinonim za rat, i recesija kao umirujuća riječ i kamufliranje za krize.
Uhapšen je svjetski švercer kokaina porijeklom iz Plevala. Opet povlačim Boru Ćosića: „Mene samo nervira kad neko zarađuje, a da ne znaš kako. Samo su se nakrali para pa sada grickaju“. Pitam se ponekad, kad bi naši građani znali napamet djelove iz „Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji“ kao što znaju Gorski vijenac, đe bi nam kraj bio?
Jedino zbog čega se ne uklapamo u Ćosićevu priču je odsustvo građanskog u našim porodicama, jer mi i dalje razmišljamo plemenski i živimo stihijski, puštajući da nas preveslaju dajući nam na udice razne ideologije, a mi i dalje živimo potpuno nesvjesni da partije već odavno više nemaju veze sa ideologijom, te da su partije obične firme koje vode direktori čuvajući svoje lične interese.
Gdje je tu narod? Eno ga po kafanama i porodičnim okupljanjima, raspravlja o tome ko je jači i ko ima bolje naoružanje. „Mi ćemo poludeti i to će da nas spase“, kaže Deda u knjizi. Svima se čini da znaju što misle dva predsjednika, poznata po diplomatskim odgovorima zavijenim u stotinu odvratnih formi.
Meni je lako birati između dva pisca, jer se njihova vizija vidi na papiru, a iskrenost i talenat su pravo nepogrešiva mjera. Zato između Kamija i Sartra uvijek biram Kamija, i to odmah, lako.
Čak i ako me budu ćerali povampireni četrdesetosmaši i kez-biznismen-državnici da biram između dvije svjetske sile, uvijek biram Boru Ćosića. Ko misli da je to nemoguće i ko zamjera, neka ga pročita, pa neka se uvjeri.
( Đuro Radosavović )