(Ne)konkurentnost poljoprivrede

Apel Ministra poljoprivrede je da radimo više i bolje i da se udružujemo, pa ćemo postati konkurentni - plašim se da je to nerealno. Konkurentni ćemo postati jedino uz obilatu državnu pomoć, a na nju treba zaboraviti - poručuju iz Brisela. Jedino Država mnogo većim ulaganjima, posebno na sjever, može stvoriti pretpostavke da postanemo konkurentni.

Davno sam naučio lekciju da je nacionalna ekonomija srazmjerno snažnija ukoliko ima razvijeniju proizvodnju hrane. Primjera je dosta: SAD, Španija, Holandija, Danska, Austrija, Švajcarska - da ne nabrajam.

Crna Gora raspolaže izvanrednim resursima za razvoj poljoprivrede. Prema podacima „Monstat“-a za 2012. godinu, raspoloživo poljoprivredno zemljište iznosi 221.297 ha (oranice 4.048 ha, voćnjaci 1.529 ha, vinogradi 2.536 ha, dok na livade i pašnjake otpada čitavih 210.182 ha). Blaga klima u južnom i centralnom dijelu države omogućava i do dvije žetve godišnje. Uz bogatstvo podzemnih i nadzemnih voda i vodotoka, dolazimo do prave slike poljoprivrednih potencijala.

Ostali faktori razvoja (znanje i tehnološke mogućnosti, radno sposobno stanovništvo i njegova lokacija, infrastruktura - počev od putne preko objekata za proizvodnju i onih društvenog standarda koji su u funkciji agrorazvoja) nisu na nivou koji obećava skoriju konkurentnost u ovom sektoru. Na tome treba poraditi i uložiti ogromna finansijska sredstva, a to može samo država, putem državne pomoći - i ako je Brisel veoma precizan po tom pitanju.

Sve analize ukazuju da su nivo agrobudžeta u posljednjih nekoliko godina, kao i stimulacije i donacije iz evropskih fondova, nedovoljni za skoru konkurentnost na EU tržištu. A to nam je bez dileme cilj, ali kako ga ostvariti? Treba se suočiti sa evropskom konkurencijom i njihovim standardima. Podaci govore da se primarna poljoprivredna proizvodnja odvija na usitnjenim parcelama u prosjeku manjim od 1 ha.

Rijetke su one od desetak i više hektara i to onih koji su uspjeli da se udruže, dok poljoprivrednici u EU obavljaju proizvodnju na parcelama od 100 pa do nekoliko hiljada hektara. Dominantan dio naših farmera posjeduje farme sa najviše desetak krava. Izuzev „Plantažinih“ vinograda, naši kompleksi pod voćkama su minorni u odnosu na navedenu konkurenciju. Uz dodatak stare opreme i mehanizacije, dobijamo realni presjek stanja.

Urušavanje poljoprivrede počinje mnogo ranije. Koncept ubrzane industrijalizacije, sa naglaskom na razvoj crne i obojene metalurgije, energetike i tekstilne industrije, počeo je da obesmišljava i zapostavlja agrar, što se pokazalo kao pogrešno. Narod masovno napušta seoska područja (posebno na sjeveru), seli se u gradove i tamo zapošljava. A nekad se tamo odvijao život. Kud se đede taj narod - zlobnici kažu tranzicija, drugi pominju „podgorizaciju“.

Urušenost poljoprivrede najbolje pokazuju statistički podaci. Tako je pred II svjetski rat, Crna Gora imala 296.000 goveda, 54.800 svinja, blizu milion ovaca i 290.000 koza. Godine 2012. raspolažemo sa 88.606 goveda, 18.450 svinja, 207.047 ovaca i 23.273 koze. Takođe, u poljoprivredi je ostvarivano preko 50% BDP-a, a danas od ukupno 3.151.700.000 u poljoprivredi je ostvareno 229.831.000 € ili 7,3%. Od poljoprivrede je živjelo preko 60% stanovništva, a danas je u sektoru poljoprivrede i šumarstva zaposlena 2.771 osoba, ne računajući neregistrovane zaposlene na individualnim gazdinstvima. Još jedan podatak - Crna Gora je 2012. uvezla hrane i živih životinja u vrijednosti od 356.578.000€, a izvezla svega 27.726.000€. Komentar je suvišan.

Kako vratiti ljude na selo? Znam da je to teško, posebno zbog toga što je jedna generacija od nekad iseljenih rođena i odrasla u gradu, iškolovala se i ima (čeka) posao, dok ogromni potencijali vape za valorizacijom.

U posljednjih 40-ak godina urađeno je više studija na temu regionalnog razvoja, koje su predviđale revitalizaciju napuštenih područja. Ništa od toga - sela na sjeveru i dalje zamiru, mnoga su već zamrla. Dokle tako?

Kako vratiti točak - to jedino može država i ekonomska prinuda. Period je recesije, teško preživljavamo, ali je krajnji trenutak da se ožive sela. Sklon sam da predložim da se treba odreći mnnogo čega (ne bih licitirao) u korist njihove revitalizacije. Da se uloži u opravku prilaznih puteva, izgradnju modernih farmi koje bi se napunile rasnim grlima, oforme plantaže voća, obnovi mehanizacija i ostala neophodna infrastruktura, uz obavezu povraćaja uloženih sredstava proizvedenom robom.

Tek pod tim uslovima otvara se prostor za oživljavanje sela na sjeveru države i to treba uraditi po cijeni odlaganja npr. izgradnje autoputa. Analize pokazuju da bi uložena sredstva kroz multiplikativne efekte bila vraćena za 10 godina. Mislim da je totalna obnova sela jedina šansa za suprotne migracije, uz ostale efekte - smanjenje nezaposlenosti, ujednačavanja spoljotrgovinskog bilansa, obezbjeđivanje hrane za stanovništvo i potrebe turizma i, kao sinteza toga, ujednačeniji regionalni razvoj.

Na sve ovo Brisel bi saopštio kratko NE, ali ipak treba poraditi na tome, naći model iskoristiti narednih nekoliko godina bar dok se ne uđe u EU.

( Ilija Kračković )