Šta je preteklo nakon mnogih vjekova

U razumijevanju značaja Zagore i šire okoline, ključnu ulogu odigrali su podaci o staroj drumskoj mreži. Doduše, mozaik se nije nije sklopio preko noći, niti je to bilo moguće. Tokom cijele 2012. i 2013. išao sam tragom Jovićevićevih podataka o starim putevima, crkvištima i selištima. Trebalo je ustanoviti šta je od toga ostalo nakon jednog vijeka.

Sve je to iziskivalo poseban napor, jer se radi o, praktično, netaknutom poglavlju naše prošlosti. Ali, vrijedilo je. Ispostavilo se da na svakom koraku leže ostaci daleke starine, na cijelom potezu od Dobrske Župe prema Zagori i Đalcima. Zaboravljeni na rubu sela podno stijene u grmlju ili na brijegu poviše naselja.

U zadnji čas

Zapravo tragova ima na svim stranama, ali su mnogi pali u duboki zaborav, čak i u lokalnom sjećanju, pa ih nije lako uočiti. Naišao sam i na mnoge stvari koje Jovićević ne pominje. Neke sam zabilježio u “zadnji čas”.

Kako je istraživanje odmicalo sve je bila jasnija zagonetnost ovog kraja. Zbog toga je trebalo sve više puta obići - Zagoru, Đalce, Štitare, Velju goru, Komansko Brdo, Gornje Peleše, Meterize, Pipere (selo) i Gospoštine.

Uključivalo je to i Đinoviće i Kosijere, kao i stranu iznad Šin Đona, gdje su Jankovići. Jer, u pitanju je arheološki kompleks koji je duboko sakriven “iza” svakodnevice, a u kojem se prepliću tragovi višemilenijumskog trajanja.

Crkvište na Drekalovoj gredi u Zagori

Osmatračnica

U jednom od obilazaka Zagore, krajem jula 2013, zaustavljam se u Parcima. Saznajem od mještana da je makadamski put ka vrhu Velje gore popravljen. Naprečac mijenjam plan i penjem se do najviše tačke, Ilijinog brda, na oko 700 metara nadmorske visine. Tek tu postaje jasno koliko se na ovom prostoru priroda razigrala. Sa te visine sve izgleda drugačije. Osobito je čudesan pogled na lješansku kamenitu ravan, geografsku cjelinu, u kojoj leže Gradac, Parci, Staniseljići, Progonovići, Buronji i Draževina - prema istoku se ta velika prostorija širi do oboda Zetske ravnice gdje su Krusi. Sa Podgoricom u pozadini. Na jugoistočnoj strani se jednako dobro vide Gornje blato i cijeli zapadni dio Skadarskog jezera, kao i udaljene crmničke strane. Na jugu se prostiru brda Vranj i Motovilo, kao i sela Meterizi i Dobrska župa. Iznad Meteriza prema sjeverozapadu, započinje brdski lanac koji čine Pržnik, Tmor, Ostro brdo, Bautina i Vodnik. Na njih se malo dalje nadovezuju Sokolski krši. Između Velje gore i tog masiva širi se Plaćenov lug, velika okruglasta kamenita prostorija na čijim obodima leže riječka i lješanska sela Zagora, Đalci, Štitari, Orahovo, Ćepetići, Releza i Komansko Brdo. U daljini se vidi Stavor.

Iznova u Zagori

Dakle, zbog izmjene plana nijesam stigao do Zagore krajem jula 2013. Ali sam to učinio dva puta ove godine. Prvi put početkom januara po lijepom sunčanom danu sa arheologom Dejanom Gazivodom. Ljetos sam, tragajući za crkvištima na Pipcu poviše Karuča, naletio na njegovog oca, pa ga upitao za ostatke manastira koje pominje Andrija Jovićević. Odgovorio mi je da je njegov sin, arheolog, takođe tragao za tim ostacima. Odmah mi je bilo jasno da se radi o pasioniranom istraživaču, zbog čega sam još tada htio da ga potražim. Na Dejana me iznova uputilo istraživanje Zagore. Rekli smo već da je ovaj arheolog 2010. nastavio iskopavanja na Sinjačkim kršima koja je 2002. započeo arheolog Predrag Malbaša. Tom prilikom je, pored ostalog, u jednoj pećini otkriveno nekoliko kremenih (mikrolitskih) oruđa, tipičnih za mezolit, prelazni period od paleolita ka neolitu, u kome su kao staništa i dalje korišćene pećine i potkapine, a javila su se i prva trajna naselja. Treba znati da nije jednako trajao na svim područjima. Na Balkanu je to bilo od sredine devetog do kraja šestog milenijuma p.n.e, dok je na tlu Centralne Evrope trajao do kraja trećeg milenijuma. Dakle na našim prostorima mezolit je okončan negdje između 5500-5000 godina p.n.e.

Stara grobna ploča sa zagonetnim simbolima

Ostaci drevne crkve

Spuštam se sa Dejanom niz kamenitu stranu Velje gore, od Paraca ka Zagori. Iz daljine se vidi početak prostrane udoline u kojoj leži selo. Ubrzo se ukazuje i karakteristična tamna silueta Sinjačkih krša, na jugozapadnoj strani. Ulazimo u naselje i odmah nastavljamo ka seoskoj crkvi oko koje se pored novijih nalaze i dvije stare grobnice sa vrlo zagonetnim znacima - što se inače može vidjeti po mnogim starocrnogorskim selima. U tom dijelu naselja grupisane su kuće Pavlićevića, drugog velikog zagorskog bratstva. Dok razgledamo crkvu na kapiji se pojavljuje Ivo Božović. Skreće nam pažnju na šavove na zapadnom crkvenom zidu. Potom nastavljamo prema središnjem dijelu naselja.

Rekli smo da je Zagora nekada imala sedam crkava, kao i da je u njoj 1523. godine živjelo čak pet popova. Bogomolje su se nalazile u radijusu od oko 300 metara. Dva crkvišta još stoje na južnoj, kamenitoj strani Velje gore, petnaestak metara nad udolinom. Tu je vjerovatno bilo i najstarije naselje. Na tom su potezu prema predanju živjeli Babići. Raniji žitelji, u crnojevićkom dobu, su većinom bili kmetovi koji su obrađivali crkvena imanja. Zemljište u polju je u tom dobu čuvano kao najveća dragocjenost - i bilo je tako sve do “modernizacije”.

Na ostacima crkve - Ivo Božović i Dejan Gazivoda

Dva volta

Napuštamo zagorsku crkvu i uspinjemo se lagano ka goloj strani Velje gore gdje se nalaze ostaci dvije male crkve. Ivo Božović ide naprijed s kosijerom. Ka prastarim kamenim kućama vode izlizani kaldrmisani prilazi i kamene stepenice. Sve do najvišeg reda kuća, gdje u jednom uglu, pri samoj stijeni, stoje zaboravljeni ostaci suhomeđne crkvice bez krova, obrasle grmljem. Bio sam na tom mjestu još 2010. sa Milom Božovićem.

Stupamo na maleni plato ispred ulaza. Vrlo je stara i netipična. Dugačka oko tri i široka dva i po metra. Izgrađena je pri samoj kamenitoj strani, od povećih tesanih blokova, sa ulazom na zapadu. Provlačim se kroz izdignuti uzani ulaz od jedva pola metra i pažljivo prelazim preko obrušenog kamenja obraslog mahovinom. Ko zna šta se krije ispod tih kamenih blokova? Oltarski dio je potpuno urušen. Apsida se očito nije nalazila na sredini istočne strane, jer se to nije moglo izvesti zbog terena, već je bila malo pomjerena prema jugoistočnom uglu - sličan primjer ovakvog prilagođavanja može se vidjeti na starom crkvištu u Đalcima. Na sjevernom zidu crkvice jasno se naziru ostaci dva luka - bila je dakle zasvođena sa dva volta. Pravi mali graditeljski biser. Bilo bi više nego dragocjeno kada bi se izradila trodimenzionalna rekonstrukcija - onako kako je Branislav Borozan rekonstruisao izgled prvobitnog manastira na Ćipuru.

Na crkvištu nam se pridružuje i Slavko Božović, koji živi u obližnjoj kući. Dovikuje nam s prozora da na sjevernom zidu crkvice (goloj stijeni) postoji urezani natpis. Koji, međutim, ne možemo da pronađemo i pored pažljivog razgledanja. Slavko stiže nakon par minuta, pa zajedno razgledamo sjeverni zid - ali je mjesto na stijeni sa simbolima veoma potamnjelo pa se teško šta može razaznati. Slavko mi ukazuje da je i sa jugoistočne strane mogao postojati prilaz. Trebalo bi ovo svakako detaljno istražiti.

Trag stare tradicije

Kroz razgovor saznajemo da se malo prema zapadu nalazi još jedno crkvište, na mjestu Drekalova greda (ili Smokvice). Stoga krećemo u tom pravcu. Polagano se uspinjemo poviše kuća starim kamenim stepenicama i nastavljamo tridesetak metara dobrim kaldrmisanim putem, pored koga stoji kamena ograda. Možda je riječ o ostacima onog sporednog druma koji se kod brda Vranja odvajao od glavnog trgovačkog puta, pa vodio ka Zagori i dalje kroz Plaćenov lug ka Đalcima. Stižemo na mjesto. Ivo i Slavko mi prvo pokazuju ostatke zagonetne kvadratne građevine koja je uklopljena u stijenu, tik pored puta. Preostao je samo ugao od obrađenih blokova povezanih, začudo, malterom neobične boje. Nedaleko odatle, malo ispod puta, spuštamo se do ostataka druge crkve. Izgrađena je na mjestu odakle puca lijep pogled na udolinu i Sinjačke krše. Po posječenom granju vidi se da ju je šiblje bilo dobro pritisnulo, kao i da se neko dobro potrudio da raščisti prilaz. U prednjem dijelu, kod ulaza, iz obrušenog kamenja štrči panj. Sve je prekriveno debelim slojem mahovine. Prednji dio je potpuno urušen, ali je preostao cijeli dio oko apside. Slavko Božović je i ovdje, kao i na prethodnom crkvištu postavio male krstove.

Prava mala “drumska” crkva. Sva je prilika da je na njen položaj uticala blizina kaldrmisanog puta. Ostaci još jedne porušene “drumske” crkvice nalaze se pored starog puta, poviše sela Bokova, gdje putnici-namjernici i danas ostave poneku paru na prozorskoj ploči. Očito je da lokalno stanovništvo još uvijek čuva održava prastaru tradiciju.

Jedna od 4 kamene gomile na južnoj strani

“Među gomile”

Spuštamo se polagano između kuća ka polju. Božovići zovu na rakiju, ali smo u stisci s vremenom. Jer, ova je posjeta bila spontana. Našao sam se s Dejanom da bi uz kafu porazgovarali o arheološkim istraživanjima iz 2010. Ali, priča je raspalila želju za istraživanjem, pa smo se digli usred razgovora i odvezli do Zagore...

Pred sami rastanak, na pamet mi padaju kamene gomile na južnom rubu sela. Krećemo prema toj strani gdje se na mjestu “Među gomile” nalaze četiri tumula na razdaljini od oko 20 metara. Razgledam ih pažljivo. Jedan je skoro razgrađen. Preko drugog je podignuta seoska međa. Ovaj kompleks čini cjelinu, tek sa tumulom koji stoji visoko nad selom, na obronku Velje gore. Što najvjerovatnije govori da tu počiva kakva značajna osoba. Slična situacija vidi se i na drugim stranama Velje gore. I tamo se nalaze tumuli na nižim, istaknutim obroncima. Tako se iznad Paraca i Gradca uzdiže Marovića gomila, dok se još jedna nalazi na Ratkovini, na zapadnoj strani prema Komanskom Brdu. Upada u oči da nema tumula na višim tačkama, iako takvih mjesta ima puno na Veljoj gori. Ova visinska usklađenost najvjerovatnije nije slučajna.

Praistorijski spomenici

Kamene gomile potiču iz vrlo udaljenog vremena, do koga istorijsko pamćenje ne dopire. Riječ je o praistorijskim grobnim spomenicima, od kojih većina potiče iz bronzanog doba. Veliki arheološki autoritet Alojz Benac je 1964. to drevno stanovništvo nazvao Predilirima i Protolilirima. To znači da se o samim Ilirima, kao kulturno prepoznatljivoj cjelini može govoriti tek od oko 850-800. godine prije nove ere. Kasniji autori su razjasnili da su Iliri bili etnički vrlo raznorodni. Živjeli su na ogromnom prostoru, približno jednakom teritoriji nekadašnje SFRJ. Od Istre do Epira i od Jadranskog mora do rijeke Save.

Ko je gradio gomile?

Dakle, gomile je podiglo predilirsko stanovništvo. Na primjer, arheološka istraživanja u okolini Trebinja i Bileće pokazala su da većina potiče iz ranog bronzanog doba (2300-1600. pr.n.e). Manji broj je bio još stariji - iz perioda 3500-2300. godina p.n.e. - poput onog na Ljeskovoj glavici u Ljubomiru kod Trebinja ili u Orahu kod Bileće.

Datiranje je najlakše preko metalnih nalaza. Bakarnih ili bronzanih. Najstarije su najvjerovatnije one u kojima se nalazi jedan skelet u zgrčenom položaju. Ovo međutim nije potpuno pouzdan kriterijum, jer se na (našoj) istočnoj strani jadranske obale ovaj način sahranjivanja protegao i do kasnijeg vremena.

(Peti nastavak u narednom neđeljnom broju)

Galerija

( Slobodan Čukić )