Oni koji su invalidnost stekli u ratu (ne) treba da učestvuju na paraolimpijadi

Paraolimpijske igre u Sočiju završavaju na dan kad se opasno zaoštrava kriza na Krimu. Čitave igre zapravo su i podsjetnik kako je sve više sportista koji su svoju invalidnost stekli u ratnom okršaju.

Poziv Valerija Suskeviča, predsjednika ukrajinskog paraolimpijskog odbora su obilježile čitave ovogodišnje igre u Sočiju: "Paralimpijske igre i rat su nespojivi. Ja ne želim nijednog sportistu koji je svoju invalidnost stekao u ratu. To su povrede koje nikom ne trebaju."

Zato je i ekipa Ukrajine protestovala protiv ruske intervencije u njihovoj domovini sportskim uspjesima, a medalje su posvetili miru.

Ove nedjelje (16.3.) završavaju Zimske paraolimpijske igre u Sočiju i one se mogu proglasiti uspjehom, sportski i organizaciono. To su bile manje bučne igre nego one 2010. u Vankuveru i tek mnogo tiše nego one u Londonu 2012. Ali su ipak bile dovoljno glasne i kad je trebalo nešto reći o krizi na Krimu ili o ljudskim pravima u Rusiji. Paraolimpijski komitet ima dovoljno razloga za inventuru tog pokreta.

Ujedinjene nacije su još 2006. pozvale na ravnopravnost i jednakost invalidnih osoba. Riječ je o zajedništvu, a ne o isticanju razlika. Većina paraolimpijaca su izbačeni iz svoje svakodnevnice bolestima ili nesrećom, paralizom ili amputacijom. Neki su i rođeni sa nekim tjelesnim nedostatkom, ali ih je i sve više koji su svoju invalidnost stekli na bojnom polju.

Sve više veterana

Od osamdeset sportista iz Sjedinjenih Američkih Država u Sočiju, njih šesnaest su ratni veterani iz Iraka ili Avganistana. 2010. u Vankuveru ih je bilo još samo pet. Na otvarenju igara je američku zastavu nosio Džonatan Lujan, bivši američki marinac. Teško je ranjen u misiji u Kuvajtu i od onda mu je donji dio tijela nepokretan. Taj trenutak je Lujanu ostao trajno u sjećanju:

"Naša zastava je uvijek imala duboko značenje za mene", piše na internet stranici američke reprezentacije.

Njegov djed je služio u Drugom svjetskom ratu, njegov ujak je bio u Vijetnamu, otac mu je bio policajac.

Zapravo je i njemački neurolog Luvig Gutman 1948. organizovao prvo sportsko takmičenje osoba koji su ostali invalidi u Drugom svjetskom ratu. I na finalnom hokejaškom susretu američke i ruske reprezetnacije bilo je ratnih invalida na obje strane jer je i među Rusima bilo veterana rata u Čečeniji. I Velika Britanija podstiče svoje vojnike na učestvovanje u sportskim programima, baš kao i Kanada ili Izrael.

Ali u tome su najdalje odmakle Sjedinjene Američke Države. Tamo je skoro 17.000 sportista koji su svoju invalidnost stekli na nekom od bojišta gdje su se borili za svoju domovinu i uskoro će dvadeset odsto paraolimpijskih sportaša dolaziti iz nekih programa za zbrinjavanje veterana. Tu mrežu podržavaju i humanitarne organizacije i tamošnje ministarstvo obrane, a učešće se podstiče reklamama, posebnim časopisima i godišnjim takmičenjima, takozvanim Warriors Games (Igrama ratnika) koje se održavaju u Kolorado Springsu.

Sport je dobar za bivše ratnike

Njemačkom čelniku paraolimpijskog komiteta Karlu Kvadeu je draže da i taj oblik sporta ostane u mirnodopskim okvirima. Jer, već zbog svoje prošlosti u ovoj zemlji nije raširen herojski kult oko njenih bivših vojnika i to se veoma sporo mijenja. Ipak, Njemačko sportsko udruženje invalida (Deutsche Behindertesportverband DBS) sarađuje sa njemačkim Bundeswehrom i u vojnoj sportskoj školi kod Minstera i takvi sportisti mogu da dobiju vrhunski tretman i sportski trening. U Sočiju je od toga već profitirao slijepi biatlonac Vili Brem.

Jer i za Karla Kvadea je saradnja sa njemačkom vojskom znak sve veće profesionalizacije. U toj vojnoj sportskoj školi su aktivni i mnogi veterani koji pate od posttraumatskog stresnog sindroma i za svakog od njih je prilagođen individualni program. Većina učesnika smatra sport dijelom svoje terapije, ali nekima od njih to nije dovoljno. Oni žele na sportski vrh i takvih je takođe sve više. Tako se i njemački veterani iz Avganistana Maik Mutčke i Tim Foken već uveliko pripremaju za paraolimpijske igre u Riju 2016. i svakako se žele vratiti sa nekom medaljom.

Galerija

( DW )