Ritam koji tjera na skakanje: Knoblauch Klezmer Band

Ime njihovog benda prevedeno sa njemačkog znači „Bijeli luk“. Njemačka i internacionalna rulja na njihovim koncertima euforično skače uz brze „dvojka“ ritmove i melodije koje podjsećaju na romsku, balkansku, klezmer muziku, ali ni na jednu previše da bi se žanrovski odredilo to što pet momaka sa bine prenose publici.

„Knoblauch Klezmer Band“, što je puno ime benda, već dvije i po godine puni klubove u Berlinu, ali i gostuje u ostalim njemačkim gradovima. Nastupaju na različitim mjestima, a publika uglavnom reaguje isto, neprestanim skakanjem uz brze ritmove.

„Knoblauch“ čine Eli Fabrikant, violinista iz Izralea, Arnaud Duvoux, klarinetista iz Francuske, harmonikaš Chris Lyons iz Škotske, njemački kontrabasista Leon Behn i još jedan Njemac, Max Horbank na perkusijama.

Iza njih su dva uspješna EP-a dostupna i na internet stranici benda knoblauchklezmerband.com, a ovih dana pripremaju koncerte na kojima će pokušati da prikupe novac za snimanje prvog albuma.

Eli Fabrikant rado bi sa svojom ekipom nastupio na nekom od crnogorskih ljetnjih festivala na otvorenom, što nije loša preporuka za organizatore, jer „Knoblauch“ bend svira dobro i uz njihove „dvojke“ mnogi skaču, a još nisu previše skupi.

O muzici „Knoblaucha“ za “Vijesti” govori Eli Fabrikant, osnivač benda koji je počeo na ulicama i vjenčanjima, i stigao do berlinskih klubova.

Za početak volio bih da čujem da li se stvarno osjećaš povezanim sa klezmer muzikom i sa tradicijom Jevreja iz istočne Evrope koji su govorili jidiš jezikom? Kako se nosiš sa tom tradicijom?

„Kao dijete nisam slušao klezmer muziku. Rođen sam u Rigi, odrastao sam u Jerusalimu, a u Izraelu se ova muzika skoro ne svira. Postoje veoma male zajednice gdje se svira klezmer i to su uglavnom ortodoksne zajednice.

Za većinu jevrejske zajednice Izraela, koja je sekularna, ili umjereno konzervativna, klezmer nije nešto što bi slušali. To takođe ima veze sa politikom. Ova muzika koje je plesna muzika za vjenčanja iz Istočne Evrope sa kraja 19. i početka 20. vijeka veoma je snažno povezana sa slikom istočnoevropskog Jevreja. Jezik u toj muzici je jidiš. Muzika i zvuk miješaju plač i molitvu sa plesom, a sve to je prilično nepoznato u Izraelu.

Cionizam, izraelski nacionalizam pokušavao je da stvori novog Jevreja, to je zapravo potpuno drugačije od ovog klezmer jevrejskog tipa. Novi Jevrej trebalo je da bude Jevrej koji ne proučava previše Toru, obrađuje svoju zemlju, snažan je, sluša druge vrste muzike, uglavnom iz Zapadne Evrope, ne govori jidiš, govori hebrejski, i to je bilo stvaranje novog nacionalnog tipa. Kroz ovaj proces cionizma jidiš kultura, kao i klezmer muzička tradicija bila je ne potpuno izbrisana, ali izgurana na margine društva. Trenutak kad me nešto lično veoma pogodilo bio je trenutak kad sam napustio Izrael i došao ovdje.

Onda mi se odjednom obratila klezmer muzika, veoma je teško objasniti, ali mislim da je to bilo snažno povezano sa jevrejskim identitetom koji je odjednom postao važan za mene ovdje. Biti Jevrej u Njemačkoj ili u Evropi, odjednom mi je to postalo veoma važno i odjednom se nisam mogao zasiti klezmer muzike. Bend sam zvanično formirao prije dvije i po godine sa Arnoom, klarinetistom iz Francuske, i Leonom, kontrabasistom koji je rođen i odrastao u Berlinu, i to je bila uglavnom klezmer muzika, sa pomalo ciganske muzike.

Takav je bio slučaj i sa starim klezmer muzičarima, koji su se zvali klezmorini, koji nisu svirali samo na jevrejskim vjenčanjima. Ritmovi su se miješali, skale su se miješale, melodije, i mi radimo skoro isto, ali dodajemo nešto preko ove tradicionalne istočnoevropske muzike, rekao bih neke veoma moderne elemente“.

Koje moderne elemente dodajete?

„Mislim da u svakoj pjesmi pokušavamo da dodamo nečeg različitog, mislim da imamo nekoliko pjesama na koje je veoma uticao disko. Veoma je važno i to što je sve akustično. Interesantno je pokušati stvoriti osjećaj disko ili pop muzike, koja je danas veoma elektronska i digitalna, i vraćati ga na akustične, tradicionalne instrumente. Takođe imamo rok i džez uticaje. Napravili smo obradu “Kraftwerka”, što je početak elektronske muzike u 80-im“.

Kako ste odlučili da u bendu imate samo akustične instrumente i kako uspijevate sa akustičnim instrumentima da izazovete grupni „disko“ ples rulje, koji vam je postao zaštitni znak na nastupima?

„Nikad ne pratiš neku određenu odluku, mislim da su to razlozi koji dođu zajedno. Mislim da je ovaj bend rođen iz ideje o akustičnom tradicionalnom klezmer bendu. Nismo planirali unaprijed da ćemo svirati obradu Kraftwerka. Na početku smo počeli s tim instrumentima i još smo u procesu stvaranja našeg zvuka, ali mislim da je akustični element važan za našu vezu sa tradicijom, ali prije svega, čini nas pokretnim.

Stvarno možeš svirati na ulici, a poenta klezmer benda za vjenčanja je da možeš otići na polje pored kuće i svirati tri sata, i ići sa mladom i mladoženjom kad prave tri kruga okolo, ti ih pratiš i pokretan si. Nije ti potrebna struja. To je bila naša namjera na početku.

Bili smo veoma pokretni, svirali smo na ulici, i dalje to radimo, nažalost manje, svirali smo u parkovima, sve to je veoma ograničeno kad imaš elektronsku opremu, pojačala. Naravno ograničavajuće je to što moraš razmišljati kako da pokreneš rulju koja je pogotovo u Berlinu naviknuta na tu vrstu gruva električnog basa i ostalog. Naša ritam sekcija mnogo je razmišljala o tome kako da postigne isti gruv koji čuješ u elektronskoj muzici, ali koristeći akustične instrumente“.

Koji dio vaše muzike je zapravo pravi klezmer? Je li to dvočetvrtinski takt kojim stvarate plesni ritam, ili skale koje koristite u improvizaciji, ili melodije koje izvodite preko pratnje ritam sekcije?

To je miješanje elemenata klezmer muzike sa elementima ciganske ili disko muzike, i mislim da se klezmer ponekad pojavljuje u melodijskom toku, u fraziranju. Ponekad se pojavljuje u harmonskoj strukturi. Ponekad se pojavljuje u ritam sekciji. A nekad jednostavno ne znaš. Nekad ne znaš jer su i naše stvari već veoma povezane sa tim. Neko ko sluša može se zapitati je li ovo srpska muzika, ne baš, je li klezmer, ne baš, ciganska, ne baš...

Taj „fjužn“ je najvažniji element naše muzike, ali osjećamo da je veoma važno da uvijek ostavimo ovu referencu na tradicionalni klezmer, jer je to ljude pokretalo na ples prije 100 godina, i to je ono što ljude pokreće i danas. To pokreće religiozni jevrejski ples u malim selima, a pokreće i hipsterski njemački ples u Berlinu. A to je ista muzika. I funkcioniše“.

Šta se događa sa albumom? Je li ga teško snimiti, platiti i prodati?

„Jeste. To je priličan izazov. Do sad smo objavili dva EP-a. To nije bilo lako, ali u poređenju sa albumom, bilo je lako. Album zahtijeva potpuno druge nivoe finansiranja i organizacije. Po prvom planu snimanje bi trebalo da počne u aprilu, ali trenutno radimo na finansiranju, počinjemo kampanju finansiranja koja bi pokrila većinu troškova albuma, odradićemo nekoliko donatorskih nastupa i nadamo se da ćemo početkom ljeta biti u mogućnosti da iznajmimo dobar studio u Berlinu“.

Za album pišete i tekstove za pjesme. Kakvi će biti tekstovi? Na vašem koncertu u klubu u Fridrihshajnu nisam čuo nijedan.

„Da, na koncertu na kojem si bio jedini tekst je bio tekst obrade 'Kraftwerka', ali ovo sad je naš novi pravac za album. Mislim da stvarno osjećamo kako bend raste, postaje poznatiji, veći i takođe profesionalniji i inovativniji. Počeli smo sa tradicionalnom klezmer muzikom, a sad za album pišemo originalne pjesme sa tekstovima na hebrejskom, ruskom i vjerovatno njemačkom. To je izazovnije, niko od nas nije profesionalni pjevač, to jedna zanimljiva strana, i takođe izazov je pisati tekstove za pjesme koje i dalje moraju biti veoma plesne, pamtljive i pametne. Ako pišeš tekstove, važno je da budu i pametni, jer ovo nije jeftini pop“.

Svirate li i dalje na vjenčanjima?

„Da, radimo vjenčanja. Iskreno, to je glavna zarada benda. Volimo javne koncerte, to je naš put do duše, ali put do stomaka nisu javni koncerti. Javni koncerti su lošije plaćeni, to je nažalost pravilo, a privatni događaji su mjesta na kojima smo bolje plaćeni i ponekad je veoma zanimljivo i divno, i pomisliš hvala svijetu i bogu ili u šta god neko vjeruje na tome što sam u mogućnosti da radim nešto tako prelijepo za posao. A nekad je stvarno kao posao. Nekad idemo na događaj na kojem ljudi nisu zainteresovani, ti si pozadinska muzika, niko ne pleše, i onda se stvarno osjećaš kao da ideš u kancelariju. Odradiš to, i to uglavnom spušta energiju benda, i svi se žale da više ne bi trebalo da sviramo vjenčanja, do sljedećeg vjenčanja na kojem rulja poludi“.

Dada pleše kao kokoška ili kengur

Osim što ste dobri muzičari, pokazali ste se i kao zabavljači. Na nastupima ste u kostimima, igrate mnogo, pokušavate da pokrenete i publiku. Počeli ste kao jednostavan klezmer bend, a postali ste zabavljači na bini. Kako ste došli do toga?

„Mislim da je to došlo zajedno. Kao muzičar koji nastupa u prvim koracima uvijek se osjećaš ukočeno na sceni, ili ti je neudobno, kad govoriš radiš to kao da se plašiš mikrofona, uplašen si od rulje. Što više iskustva imaš i što više dobrih povratnih informacija dobijaš osjećaš se bolje.

Počeli smo sa ludim kostimima, prije pola godine otišli smo u „second hand“ šop i odabrali najluđe kostime koji su nam odgovarali, a na našem posljednjem nastupu sredinom februara pokušali smo novi ples, ovog puta nismo učili publiku da imitira tradicionalne pokrete, ovog puta to je bilo skoro dadaističko iskustvo plesanja kao kokoška ili kao kengur, veoma nadrealno.

Sve više pomjeramo granice i to takođe dolazi sa samopouzdanjem“.

Pisanje mejlova je teže od svirke

U Istočnoj Evropi, ili na nekom od ljetnjih festivala na otvorenom u Crnoj Gori vjerovatno bi mnogi rado skakali uz vaše „dvojke“. Jeste li pokušavali da izvozite svoju muziku u zemlje u kojoj bi je prepoznali kao „domaću“?

Pokušavamo. Za ovo ljeto poslali smo prilično mnogo aplikacija, ali nažalost to oduzima mnogo vremena, više vremena od proba, komponovanja i vježbanja. Pisanje mejlova i slanje snimaka oduzima dosta vremena, ali radimo koliko možemo. Radimo koliko možemo, ali ne radimo dovoljno. Pokušavamo da izađemo što više, pišemo festivalima izvan Njemačke.

( Ilija Đurović )