Priča o Sanaderu: Presuda i naivnoj kolektivnoj iluziji

Da će Ivo Sanader sam otići s vlasti, dospjeti u zatvor i da će mu biti suđeno dok je još bio premijer, izgledalo je kao naučna fantastika, kao nemoguće i najveća ludorija. Uprkos tome, takvo čudo se, ipak, dogodilo za manje od pet godina.

Sanader je od apsolutne moći postao najpoznatiji stanar zatvora u Remetincu. Njegov put do najvišeg hrvatskoga vrha moći bio je vrtoglav, a dugogodišnji boravak na tom vrhuncu ličio je na grčki mit. Sanader je bio hrvatska verzija Zevsa na Olimpu. Njegova riječ je za mnoge imala božansku snagu, bila je bespogovorna i neporeciva. Slavili su ga se ne samo u HDZ-u. U toj stranci samo što mu nisu nosili štafetu kao Titu. Bio je zgodan, obrazovan, dominantan, rječit i autoritativan. I izvan svoje stranke je slovio za moćnog i sposobnog premijera. Mnogi su u njemu vidjeli oličenje svojih nada i očekivanja. Zato priča o Ivu Sanaderu i nije samo priča o njemu, nego i o onima koji su ga podržavali i obožavali. Čak su se i neki notorni ljevičari hvalili nepojmljivim - da su na izborima glasali za HDZ, koji inače nisu mogli smisliti, samo zbog Sanadera. Imao je fanove svuda pa i na politički i svjetonazorski njemu suprotnim stranama. Njegov naprasni odlazak s vlasti stoga je i bio šok za većinsku Hrvatsku.

Ivo Sanader je imao neospornu vlast i moć. Moć prvog hrvatskog predsjednika i predsjednika HDZ-a Franja Tuđmana, kojeg mnogi vole da etiketiraju kao sinonim moći, čak i kao diktatora, bila je neuporediva sa Sanaderovom.

Svi hadezeovski poltroni su bili srećni da ih uopšte primijeti. Okruživala su ga jata laskavaca. Sudski pokajnici su primjer tog ulizivanja i te nastranosti

Po masovnoj fascinaciji, po krezovštini i po političkoj neupitnosti, Sanader je bio sličniji Titu nego Tuđmanu. Tadašnji premijer Hrvatske je imao moć i vlast kao da je hrvatski kralj. Nije imao krunu i žezlo, ali je imao sve što takva moć podrazumijeva. Zato je njegova svojevremena najava da napušta premijersko mjesto i izazvala toliku nevjericu i zaprepaštenje. Ljudi koji su ga godinama gledali i slušali nisu mogli vjerovati da neko poput njega dobrovoljno odlazi s tog kraljevskog mjesta. Pogotovo stoga što je doživaljavan kao neko ko ne samo da ima moć nego i uživa u njoj.

Njegov šokantni odlazak je zato i izazvao pravu poplavu nagađanja, pitanja i nedoumica zbog čega je odjednom i tako naglo odlučio da napusti funkciju premijera. Kada bi se saznali zaista pravi razlozi za Sanaderovo odstupanje, vjerovatno bi i mnoge zagonetke u Hrvatskoj bile jasnije. Ivo Sanader zapravo nije otišao s vlasti, on je abdicirao, jer je vladao kao car. Kada bi se zaista otkrili pravi uzroci njegovog odstupanja, te nalogodavci ubistava Iva Pukanića i Ivane Hodak, u Hrvatskoj bi valjda gotovo sve postalo jasno!

Dok je bio premijer, Ivo Sanader je u svojoj stranci i u cijeloj državi bio svevlast. Pred njim je bila ponizna ne samo njegova stranka nego i opozicija, pa i cijela Hrvatska. Većini onih koji su ga ne samo poštovali nego i prekomjerno uzdizali i slavili, on je bio reinkarnacija nekoga koga su dugo čekali, a onda iznenada i „prepoznali“. On je ubrzo nakon dolaska na vlast postao neko u koga se vjeruje i uz koga se vežu ne samo hrvatska demokratija nego i budućnost. Hrvatska je u zenitu Sanaderove moći postala ono što je on tada želio.

Pravni zastupnik HDZ Vladimir Teresak na sudu u Zagrebu

Mase su svoju nemoć naivno, blagonaklono i spokojno predavale njemu i pretvarale u njegovu svemoć.

Stranački podanici stvorili su njegov kult. Svi hadezeovski poltroni su mu se klanjali i bili srećni da ih uopšte primijeti. Okruživala su ga jata laskavaca. Kada je, pak, otišao, odrekli su ga se i kao da ga nikada nisu ni vidjeli, a kamoli ritualno i javno slavili njegov kult. Sudski pokajnici su primjer tog ulizivanja i te nastranosti.

Oni, pak, izvan stranke, koji su u njemu vidjeli jedino „prosvijetljenog hadezeovca“ i „političara evropskog formata“ nisu mu oprostili „izdaju demokratskih nada“.

Za sve je njegova abdikacija bila pravi politički grom. Posljedice tog udara još se osjećaju i u njegovoj stranci i u državi. Suđenje Ivu Sanaderu nije samo suđenje jednoj neograničenoj moći i raspusnoj krezovštini nego ujedno i svojevrsno suđenje naivnoj hrvatskoj kolektivnoj iluziji.

Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko

Galerija

( Milan Jajčinović (Večernji list) )